Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Rijetki trenuci kada se nađemo na Velesajmu zbog nekog događanja kojih je, nažalost, sve manje, natjeraju nas da se zapitamo čemu ta velika nekretninska oaza zapravo služi. No, ipak nas motiviraju da istražimo gastronomsku scenu Novog Zagreba.
Kad se prije nešto više od dvije godine otvorio Marble steak house, nismo ga odmah posjetili iako su informacije koje su do nas dopirale bile pozitivne. Odbijala nas je lokacija koja nam jednostavno nije bila pri ruci.
Sajam koji smo proteklog tjedna posjetili na Zagrebačkom velesajmu bio je dobar povod da napokon odemo u Marble. Bez problema smo parkirali na javnom parkiralištu svega nekoliko koraka od ulaza u restoran. Bili smo zadovoljni pa smo iskustvo ponovili i drugi dan sajma kako bismo malo dublje zaronili u njihovu ponudu steakova.
Marble ima impresivnu vinsku kartu, a još je impresivnije to što sve butelje otvaraju i poslužuju na čaše. Započeli smo s pjenušcem Jagunić Blanc de Blancs, izbor bio je jednostavan. Nešto smo se više pomučili pri odabiru vina iz njihove široke ponude. Budući da sam nedavno imala priliku posjetiti Bordeaux, ta me svježa uspomena povukla u tom smjeru pa smo odabrali Chateau Macquin 2022 iz Saint-Émiliona. Društvo za stolom bilo je oduševljeno pa smo, umjesto planirane čaše, završili s dvije butelje.
Prezentirano nam je šest ili sedam opcija različitih steakova: australski wagyu, belgijski holstein – govedo koje se primarno uzgaja radi mlijeka, red danish – crveno govedo intenzivnijeg okusa, choco steak – krave dohranjene čokoladom tijekom šest mjeseci, simmental iz Njemačke i golden age simmental iz Italije. Nismo uspjeli sve zapamtiti jer je izbor zaista velik.
Odlučili smo probati holstein i choco steak. Kao prilog poslužene su grilane šparoge u holandaise umaku i grilani kupus. Steakovi su bili pečeni medium kako smo i tražili, vrlo sočni i ukusni. Ne pamtim kad smo posljednji put pojeli tako dobro meso.
Budući da smo se dulje zadržali u restoranu, na preporuku njihovog sommeliera Gorana Petrića kušali smo wagyu cecinu. Po mom shvaćanju, riječ je o nečemu sličnom pršutu od goveda iz Australije, koji se suši i dimi kod njihovog dobavljača u Španjolskoj. To nam je bilo najukusnije jelo toga dana. Gospodin Petrić pružio nam je vrlo zanimljivo i edukativno iskustvo, posvetivši nam dosta vremena budući da je u restoranu bilo popunjeno svega nekoliko stolova.
Interesantna nam je bila i informacija da chef Marblea Kristijan Ilibašić ima svega 27 godina. Uvijek me iznova iznenadi koliko se danas učestalo sreću tako mladi a već afirmirani kuhari. Nekad smo sve kuhare zamišljali kao krupniju stariju gospodu. Već duže nije tako.
Uređenje restorana je moderno ali istovremeno toplo. Stolovi su ugodno razmaknuti. Osvjetljenje je diskretno, pomalo mračno ali kroz staklene stijene dopirale su zrake sunca koje si nam ukazivale da je vani sunčan dan.
Ipak, moram uputiti jednu kritiku restoranu. Iako je bilo zauzeto svega nekoliko stolova, na uslugu smo čekali prilično dugo, a posebno kad smo htjeli zatražiti račun. To nas je najviše zasmetalo tijekom prvog dana posjeta jer smo žurili natrag na sajam. Unatoč tome, Marble je odličan i zasigurno ćemo ga ubuduće češće posjećivati.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
