Hrvatsko restoransko slastičarstvo uglavnom je u katastrofalnom stanju, što se najbolje vidi u ovo doba godine

Danas smo ručali u Okrugljaku. Bilo nas je trinaest. Konobar koji se brinuo oko nas bio je izvanredan. Hrana je uglavnom bila dobra, osobito tartar biftek i mirisna  janjetina. No, deserti su žestoko podbacili.

Premda na dijelu karte pod egidom Proljeće u Okrugljaku piše da restoran s najljepšim vrtom u gradu ovih dana priprema tortu s jagodama, torte s jagodama nije bilo. Nije bilo ni štrudla s trešnjama, nego jedino s jabukama i smrznutim višnjama. Ništa, što se ovih dana prodaje na tržnicama, nije se našlo na Okrugljakovoj desertnoj karti.

Slično je stanje i u Vinodolu, koji ovih dana, kad su tržnice prepune jagoda i malina, na svojoj tjednoj karti nudi šnenokle i imotski rafiol (ok, Vinodol je prošli tjedan pekao solidnu savijaču s jagodama). Prije tri dana, u vrlo korektnom ribljem restoranu  Starac i more u Novalji, također nije bilo sezonskih deserata, pa je ljubazni konobar otišao na tržnicu i kupio nam fenomenalne trešnje. Zašto, dakle, hrvatski restorani izbjegavaju sezonske deserte?

Prvo, zato što ih ne znaju pripremati. Razina stručnosti i talenta u hrvatskom restoranskom slastičarstvu vrlo je niska, uz nekoliko iznimki poput Esplanade, Plavog podruma, Noela, Carpaccia ili Dubravkina puta. Drugo , restorani u desertima vide idealnu priliku za smanjivanje food costa, pa masovno koriste smrznuto voće i jeftinu čokoladu , umjesto svježeg sezonskog voća i dobre čokolade. Treće, i najvažnije, restorateri ne smatraju deserte jednako važnim dijelom menija, nego robom koja se prodaje sama po sebi jer gosti ionako moraju pojesti  nešto slatko na kraju ručka ili večere, ili je prodaja vrlo nesigurna, jer dio gostiju je do deserta već sit i ne želi jesti ništa slatko. Ukupni rezultat ove tri činjenice kaže da je restoransko slastičarstvo, nažalost, najzaostaliji dio hrvatske restoranske industrije.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.