NIGHTMARE STAGE Sjećanja na neka od najgorih lokala u Zagrebu u kojima smo jeli zadnjih godinu dana

Rast zagrebačke restoranske industrije unatrag godinu dana podigao je i općenite standarde kuhanja u gradu. Međutim, u Zagrebu neizbježno postoji čitav niz zalogajnica gdje se redovito i gotovo namjerno kuha ispod svih kriterija, naprosto zato što njihovim vlasnicima zaista nije stalo do hrane koju poslužuju ili pate od potpunog i kroničnog neznanja o hrani. U vrijeme dodjele restoranskih nagrada, potrebno je podsjetiti se i na tu, duboko kompromitantnu stranu restotranske scene, koja neizbježno ostaje u dugom i lošem sjećanju. Izabrali smo samo zaista najdrastičnije primjere, jer bi lista inače bila bitno duža.

1. PICOLLA ITALIA, Green Gold Centar

Piccolu Italiu pamtimo po uvjerljivo najgoroj pizzi koju smo kušali u Zagrebu. Masnoj i gnjecavoj, obloženoj šunkom okusa papira, pa po prekuhanoj i rubno jestivoj tjestenini utopljenoj u bešamelu, pa po dnevnom meniju na kojem su, u takozvanom talijanskom restoranu, završila jela s repertoara studentskih menzi, pa po činjenici da taj i takav “talijanski” restoran uoće nije imao vina na svom jelovniku/cjeniku/karti pića, te nam je sirota konobarica negdje u restoranu uspjela pronaći jednu butelju nekog generičkog vina s juga Italije, o kojem nije znala reći baš ni jednu riječ…Ukratko, Piccola Italia , najamaterskiji je ugostiteljski proizvod na koji smo naletjeli otkako postoji Kult Plave Kamenice. Morali smo je, nažalost, ocijeniti čistom jedinicom. Piccola Italia postoji i danas, u podrumu Green Golda gdje su do kraja 2014. poslovala Dobra vina

2. LUNA ROSSA, Preradovićeva

Luna Rossa u strogom centru grada bila je središte najjeftinijih talijanskih sastojaka: ponosno su izlagali ulja tvrtke poznate po falsificiranju maslinovih ulja, vina što ih je gazda donosio odnekud iz Apulije (a konobari nisu znali reći o kojim se vinima zapravo radi), i najjeftinije koznervirane rajčice, kupljene valjda na veliko u nekom skladištu robe kojoj ističe trajnost.. Kuhanje nije bilo mnogo bolje od porijekla hrane, pa je stoga dobra vijest što se Luna Rossa, poslije zakonskih problema njenog vlasnika, prošlog ljeta napokon zatvorila. Taj grozni, konceptualno prevarantski restoran, zaista je kompromitirao središte Zagreba.

3. CANTINA, Smičiklasova

U Cantini, talijanskom fast foodu s dvadesetak vrsta tjestenina i rižota, probali smo vjerojatno najgore jelo u Zagrebu unatrag godinu i pol. Radilo se o slijepljenoj i podgrijanoj carbonari. Kuhinja kadra servirati podgrijanu carbonaru zaista se ne bi smjela baviti javnim posluživanjem hrane. Cantina je tek na trećem mjestu ove liste zahvaljujući sasvim pristojnoj vinskoj karti, primjerenoj mnogo korektnijim restoranima. Više je nego indikativno da prva tri mjesta u našim nightmare stage sjećanjima na zagrebačke zalogajnice zauzimaju lokali s talijanskim predznakom: talijanska se hrana valjda smatra toliko popularnom i logistički jednostavnom, da se njenom pripremom pokušava baviti baš svatko.

4. ONSEMI , Kneza Mislava

Prvi zagrebački korejski restoran, prije tri godine pokušao se profilirati kao visoka kuhinja s ponešto azijskog street fooda. I nije bio loš. Naprotiv. Onda se meni počeo smanjivati, vinska karta je uglavnom nestala, ponuda piva dodatno se reducirala, da bi se unatrag godinu dana taj veliki lokal pretvorio u dosadnu istočnjačku zalogajnicu, kojoj svejedno ne bi bilo mjesto na ovoj listi,da ondje ne prodaju neispravnu hranu.

Naime, kad smo zadnji put jeli u Onesemiju, naručili smo dva jela od govedine, bulgogi rolice i vrlo lijepo, baš školski servirani bibimbap. U oba je jela govedina bila stara, gotovo pljesniva i posve nejestiva. Okus tog rubno pokvarenog mesa pratio nas je još barem 24 sata. Restoran koji, očito namjerno, poslužuje staro i neispravo meso zaista ne bi trebao više raditi.

5. ŠPAJZA , Baruna Filipovića

U jako popularnoj Špajzi (popularnoj zbog ekstremno niskih cijena), poslužuju jela koja zapravo ne postoje. U Špajzi su, dakle, prije nekih godinu dana na dnevni meni stavili piletinu teryjaki. Teriyaki je japanska tehnika glaziranja mesa  i naziv za umak koji se načelno sastoji od soje, mirina, rižina vina, đumbira, smeđeg šećera i češnjaka, i koji se masovno prodaje u supermarketima. Špajzin teriyaki, međutim, nije imao baš nikakve veze ni s jednom definicijom tog termina. Špajzin teryaki bila je neka smeđa zaprška neugodna okusa i pomalo grudaste teksture, u kojoj su plivali komadi presušne piletine. Slučaj Špajzina teryakija pokazuje kamo sve može odvesti rat niskih cijena udružen s neutemeljenom potrebom da se bude originalan i atraktivan.

6. CHEVAP ROLLS, Gajeva

Chevap Rolls bio je konceptualno pomalo pervertiran. Tko god da ga je izmislio. pokušao je zaraditi spajajući prirodnu popularnost dva masovna formata, ćevapa i palačinki. Što je , međutim, rezultiralo mesom polukuhane teksture, koje nije nimalo podsjećalo na ćevape, i koje se znojilo u mekanom tijestu. Usprkos dobrom marketingu i moderno uređenom prostoru, sasvim je razumljivo da je Chevap Rolls morao propasti. Sad se na toj prestižnoj lokaciji u strogom centru nalazi jedan burrito bar.

FacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmailFacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmail

LISTE, RECEPTI...

VIEW ALL

5 NAJBOLJIH ISTARSKIH HOTELA ZA 2017. Meneghetti uvjerljivo vodi

U luksuznom segmentu istarskog hotelijerstva nema značajnih promjena…

6 najboljih hotela za ljeto u Istri i na Kvarneru

Karakter, ugoda, usluga  Pri izboru najboljih hotela na…

Mali savjet za ugostitelje: Kako napraviti vinsku listu s cijenama ispod 100 kuna

Razumije se da bar donekle ozbiljni restorani moraju…

Ovaj vinaigrette od smeđeg maslaca, Dijona i octa dignut će vam kuhanje na novi nivo ove jeseni

Na vinaigrette smo navikli u salatama ali ovaj…

6 crnih vina za plažu u kolovozu

Stara pravila o točenju vina kažu kako se…

9 vina za sezonu roštilja koja možete kupiti za manje od 90 kuna

Svibanj je napokon sunčan, topao i veseo: vrijeme…

Komentirajte