Evo zašto me Bogovićeva ulica, usprkos par svjetlih primjera, baca u duboku depresiju 

Objektivno govoreći, bez obzira na stav koji učestalo zastupam: da onaj tko vam kaže da ne bi volio živjeti u centru grada zasigurno laže i o drugim stvarima, svaki put tijekom posljednjih nekoliko godina kada prođem Bogovićevom ulicom, tom glavnom ulicom centra grada, doživim takvu depresiju da poslije toga satima ne mogu sebi doći. A to bi trebala biti najreprezentativnija ulica u Zagrebu, žila kucavica grada kako je mnogi nazivaju. Tako je derutna, otužna, jadna i išarana da joj malo toga može pomoći, a potres koji ju je istina snažno pogodio, nije pri tome nikakva isprika ili, štojaznam, opravdanje za stanje u kojemu se nalazi.

Velik broj poslovnih prostora zjapi prazno, oni koji još uvijek rade te nam u izlogu i pokušavaju prezentirati nešto od svoje ponude, bolje bi bilo da to ne čine. Možda bi u njih zabunom i ušli da prije toga, eto, nismo vidjeli tu njihovu bižuteriju, kofere, neke plastične satove, robotske cigarete, tenisice Cruyffova sina koji osim nogometnog očito nema ni dizajnerski talent, krpe i besmislice koje više ni turisti ne kupuju… Kafići koji prevladavaju ulicom raširili su svoje ogromne suncobrane koji ljeti štite od sunca i rashlađuju prskanjem vode, a zimi griju uz pomoć ugrađenih plinskih grijača.

Na taj način je njihovom gostu uvijek ugodno dok ispija svoju kavicu, vremenske prilike ne utječu na njega, ali s obzirom da se ti suncobrani koji se protežu skoro sve od križanja s Gajevom pa do Cvjetnog trga nikada ne sklapaju, ulica je – na štetu svih ostalih – pretvorena u neki mračni tunel. Na kraju tog tunela, međutim, neće vas dočekati svijetlo kako je to uobičajeno, već jedno glomazno, od neke gadne kombinacije drveta i plastike napravljeno dječje igralište koje koliko god tu bilo korisno, a djeca ga zaista vole pa evo i moja curica, toliko je ružno da ga je nekada zbilja teško razlikovati od nakupine kontejnera za smeće koji se isto tamo nalaze iako su već trebali biti maknuti iz centra. 

Ulica koja je donedavno bila prepuna prepoznatljivih dućana raznih namjena, poput kultnog dućana za modelare slovenske Aviomehanike u zgradi Napretka ili na broju 1b prodavaonice ploča beogradske radio televizije PGP, a na broju 5 prodavaonice ploča Jugoton, kasnije Croatia records, te onih krasnih i modernih muških odijela koja su se prodavala na križanju s Gajevom, danas je pretežno ulica suvremenih, često tipskih kafića i restorana ako ne još nečega i goreg. Slavno Kožarićevo Prizemljeno sunce, a koje je kasnije postalo okidač jedne druge zanimljive skulpturalne, likovne i konceptualne instalacije Prizemljeni Sunčev sustav, kao da je uslijed svega izgubilo svoj prepoznatljivi sjaj.

Bogovićevoj treba novac, dobar urbanista, pejzažni arhitekt koji nije završio fakultet preko veze, do zuba naoružan noćni čuvar, po mogućnosti i malo zajeban, dizajner izloga, stručnjak za eksterijere kafića i restorana te još nešto što ne mogu precizno definirati, ali najbliže sam tome da taj nedostajući faktor nazovem: kultura hodanja, sjedenja, vožnje bicikla, življenja, obitavanja, postojanja i rada. Nešto dakle, naizgled apstraktno, ali u biti veoma konkretno i, bez namjere da zvučim previše dramatično, poprilično hitno!

Tek tada bi Mirko Bogović, hrvatski pjesnik, prozaist i političar, mogao biti zadovoljan ulicom nazvanoj po njemu, a onaj pas lutalica imena Pluto, čija spomen ploča se nalazi na sred ulice jer je to zaslužio svojim sudjelovanjem u građevinskim radovima na izgradnji Oktogona prije stotinu godina, da nije, eto, uzalud položio svoj ionako kratak i težak pseći život.

——

Tri su, međutim, ipak svijetle točke na toj ulici koje bi trebale poslužiti kao primjer svima onima koji  u toj 170 metara dugačkoj pješačkoj ulici namjeravaju obavljati trgovačku, ugostiteljsku ili poslovnu djelatnost.

Na samom početku Bogovićeve, ako dolazimo iz Gajeve a najčešće upravo od tamo dolazimo, s desne strane otvorena je krajem prošle godine poznata slastičarnica aRoma koja je osim toga što nudi vjerojatno najbolji sladoled u gradu, koriste naime maksimalno prirodne i svježe sastojke, udahnula u ovu oronulu ulicu prijeko potrebni dašak Italije. U atraktivno uređenoj slastičarnici atmosfera, bez ikakvog pretjerivanja, podsjeća na onu iz Fellinijeva Slatkog života i Wylerova Praznika u Rimu, a upravo ta lakoća življenja koja je svoje vrhunce dosegnula ranih šezdesetih godina u Italiji, nešto je što nam treba i sredinom ovih dvadesetih godina 21. stoljeća. Barem u Bogovićevoj ulici koja je do tada više podsjećala na Varšavu s kraja tridesetih i početka četrdesetih godina prošlog stoljeća…

Da to kojim slučajem i nije tako, da je aRoma uređena poput neke tamo zadnje rupčage, njihov sladoled bi i dalje trebalo konzumirati jer je toliko dobar i, još važnije: potreban ovoj ulici u kojoj je do sada jedna druga, ni približno tako dobra slastičarnica imala monopol.

Drugi ugostiteljski objekt u Bogovićevoj koji bi valjalo izdvojiti kao i više nego svijetli primjer, restoran je Al Dente koji osim zbilja spektakularne pizze, jedne od naboljih u gradu, nudi i druga jela. Nedavno su postavili novog chefa, iz Bobana u Gajevoj. Hoće li se Boban ikada vratiti na nekadašnje staze slave, ostaje za vidjeti. Za sada, čini mi se, u potrazi za talijanskom hranom ipak treba poći u Bogovićevu a ne u Gajevu…

Treći i, za sada nažalost posljednji takav dobar primjer iz Bogovićeve ulice, ipak je jedan od zagrebačkih klasika, bez kojega ovaj grad u tom ugostiteljskom smislu ne bi ličio sam na sebe. Bulldog pub, naime, uspijeva u onome što rijetko kome drugome polazi za rukom, a to je da već desetljećima – tijekom kojih je doživio određene promjene, od onih prostornih pa do vlasničkih – zadržava istu razinu kvalitete ponude i usluge. A, time, jasno, i zahtjevne zagrebačke klijentele kojoj će Bulldog bez obzira da li je lijep dan pa da sjede na njegovoj osunčanoj terasi ili je toliko hladno da ga moraju provesti u njihovom za sva vremena uređenom unutrašnjem prostoru koji se prostire na tri razine, iz generacije u generaciju uvijek biti prvi izbor za jutarnju kavu i popodnevno pićence. (Subotom, za vrijeme legendarne zagrebačke špice – pogotovo!)

Donedavno su, da spomenem još i to u nadi da će ukoliko ovo čitaju možda ponovno vratiti taj fantastični program vikendom, u podrumu organizirali sjajne koncerte. Na koncertu grupe Cubismo, sjećam se toga s posebnom dragošću iako je od tog događaja prošlo zasigurno više od deset godina, plesao sam s glumicom Zrinkom Cvitešić, a samo taj podatak vam dovoljno govori o tome kako se dobro i, nota bene, puno tamo pilo i u sitnim noćnim satima… 

Upravo taj kontinuitet nekog ugostiteljskog objekta nešto je što kronično nedostaje gradu Zagrebu i njegovim stanovnicima, a zahvaljujući Bulldog pubu – toj instituciji među zagrebačkim kafićima – to još uvijek jedino u Bogovićevoj ulici postoji.

Bilo bi dobro kada bi se svi oni koji namjeravaju poslovati u ovoj nekoć slavnoj ulici ugledali na jedan od ova tri navedena primjera kakve lokale treba otvarati u jednoj od najvažnijih gradskih ulica, a ne da ljudi u potražnji za kvalitetnom ponudom moraju napuštati najuže gradsko središte i odlaziti na Britanac, u Martićevu ulicu ili, štojaznam, na onaj nekadašnji ‘Duhanski put’ koji po nekim napisima proživljava renesansu.   

Neće onda u Bogovićevoj ulici biti potrebe ni za do zuba naoružanim, po mogućnosti zajebanim noćnim čuvarom, a Kožarićevo Prizemljeno Sunce će, uvjeren sam, ponovno zasjati u svom punom sjaju.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.