U vinariji Stina na Bolu kušali smo Remek Djelo iz 2011. i Prošek iz 2012. Oba spadaju među najimpresivnija moderna dalmatinska vina

Prošle subote oko pola jedanaest ujutro na rivi ispred kamene zgrade na kojoj velikim slovima piše Bol 903, već je bilo preko trideset stupnjeva. Sunce je žarilo bijeli kamen i bljeskalo se u moru, a svaki nas je prirodni instinkt tjerao na kupanje umjesto na kušanje vina.

Enolog Rikard Petrić, mlađi, bradati Dalmatinac koji izgledom i senzibilitetom nekako pripada TBF-u ili Dječacima, ispričavao se zbog kašnjenja (premda je kasnio točno minutu i pol) objašnjavajući kako su imali tešku noć. U što smo se i sami bili uvjerili u petak navečer , budući da su svi vanjski stolovi Stinine kušaonice u samom srcu Bola na Braču, bili prepuni još oko ponoći, što zapravo nije neobično. Stinina je kušaonica definitivno najpristojniji i najprivlačniji bolski lokal (premda konkurencija nije osobita). 

Gospodin Petrić prvo nas je proveo kroz zgradu vinarije podignutu 1903. godine, koju Stina iznajmljuje od lokalne vinogradarske zadruge čija vina nisu uspjela opstati na novom hrvatskom tržištu formiranom devedesetih godina prošlog stoljeća.  Vinarija je podignuta na samoj rivi, jer se u stara vremena na dalmatinskim otocima, kao i u Portu ili u Cognacu, vino transportiralo brodovima, pa je stoga bilo optimalno podrum izgraditi uz more.

Veći dio zgrade zauzima proizvodni dio s uobičajenim tankovima i fermentorima od inoksa i drveta, te s dvije dvorane s barrique bačvama, od kojih je jedna smještena u golemom cementnom tanku od nekih 60 tisuća litara, koji je bio ugrađen u originalni, austrougarski proizvodni pogon. Za bijelo se vino koriste stare bačve, za crno djelomično nove, a djelomično korištene, uglavnom francuskog porijekla, premda je Stina u početku bila eksperimentirala i s američkim, pa čak i s ruskim hrastom. Danas se osim francuskog hrasta koristi još jedino slavonski, ali u manjoj mjeri. 

Prednji dio vinarije pretvoren je u dosta atraktivno uređenu kušaonicu s izlogom punim crteža na bijelim Stininim etiketama, te s geološkim presjekom tla na Braču; tu je još i VIP blagovaonica, lijevo do ulaza. U kušaonici smo probali nekoliko recentnih Stininih vina, kao i par zaista vrijednih starijih buteljki koje govore o potencijalu dozrijevanja najboljih vina najvažnijeg velikog dalmatinskog vinara.

Od recentnih nam se vina osobito svidjela svježa, aromatična i jako elegantna Vugava iz 2017. godine. Vugava bi uz grk mogla postati najdojmljivija dalmatinska bijela sorta, a Stina iz lanjske berbe možda je najbolja vugava koju smo dosad kušali. Nažalost, proizvedeno je tek oko sedam tisuća boca, od kojih je dvije tisuće otišlo u Francusku.

Pošip iz 2017. stilski se značajno razlikuje od ranijih Stininih pošipa, koji su igrali na mineralnost i svježinu. Pošip iz 2017. izrazito je bogat , širok i aromatičan, zbog neobičnih prošlogodišnjih klimatskih uvjeta koji su prepolovili urod, pa se na pojedinim položajima ubralo tek tri tone po hektaru, što je dovelo do iznimno koncentriranog vina s gotovo tropskim aromatskim nijansama.

Pošip Majstor iz 2016. koji odležava u drvetu, dovoljno je vibrantan i žilav da bi podnio barrique, pun je cvjetno voćnih nijansi te ima vrlo dug završetak. Plavac Majstor iz 2013. godine pun je mekanih tanina, jako ugodan u ustima, ali se voće nažalost već počelo isušivati. Međutim, Plavac Remek Djelo iz 2011. zaista jest remek-djelo. Riječ je o jednom od najboljih plavaca proizvedenih unatrag petnaestak godina, kvalitativno (nipošto stilski) u rangu Stagnuma, Toljeva Dingača, Kiridžijina Dingača ili suhih berbi Bure. On je mekan, dubok, kompleksan, s impresivno intenzivnim bouquetom, prekrasnim okusima tamnog voća, suhog voća i čokolade, i s toliko svježine da će se lijepo piti još barem pet do sedam godina, ako ne i dulje.

Na kraju smo probali jedno još bolje vino, senzacionalni prošek iz 2012. godine proizveden od plavca i pošipa, s puno balzamičnih nota, s nevjerojatno mnogo svježine i s orašasto-šljivastim aftertasteom koji traje dulje od minute. Riječ je o vinu koje vrijedi 95 i više bodova, i koje se puni u tek nekoliko tisuća boca.

Do dvanaest sati, kad smo napuštali vinariju, kušaonica je već bila puna, a stranci su prilično masovno i požudno kupovali Stinina vina. Stina, pokrenuta prije desetak godina, u vlasništvu Jake Andabaka, s Ivicom Kovačevićem kao direktorom i Leom Gracinom kao glavnim konzultantom, narasla je u pogon koji puni oko 350 tisuća boca godišnje i koji skoro sve grožđe nabavlja iz vlastitih vinograda (ponešto plavca kupuju na Hvaru, iz vinograda oko Svete Nedilje). Većina vina postiže prilično zavidan kvalitativni standard, dok su neka zaista reprezentativna za terroir srednjodalmatinskih otoka. Dok smo se vraćali s Bola, zastali smo kraj Stininih vinograda par kilometara iznad Zlatnog rata, koji u ovo doba godina izgledaju neodoljivo privlačno. Kao veliko vino u nastajanju.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.