Je li industrija luksuzne hrane zapravo velika globalna prevara?

Okej, svi smo već navikli na vijesti o masovnim falsifikatima u proizvodnji, pakiranju i etiketiranju hrane za supermarkete. Obojene tune i lososi, pokvarena piletina, prastara smrznuta svinjetina, kozice hranjene ribljim brašnom, konjetina umjesto govedine u mljevenom mesu te paštete napravljene od životinjskih ostataka svakodnevica su masovno proizvedene hrane. Sve te gadosti imaju jednu stratešku prednost: dramatično su jeftine, pa se u većem dijelu svijeta već dugo ne može govoriti o gladi nego o pretilosti izazvanoj bezvrijednom prehranom.

I dok se dakle u niskom pa i srednjem segmentu prehrambene industrije unaprijed može računati na prevare kao na sastavni dio njenog poslovnog modela, načelno se smatra da je luksuzna hrana autentična i prirodna. Nažalost, nerijetko nije tako. Pogrešno označavanje skupih iberico pršuta o kojemu smo sinoć izvijestili, samo je jedan od primjera krajnje nemoralnog ponašanja proizvođača i distributera luksuzne hrane i pića. Samo unatrag desetak godina javnost je doznala za više sličnih slučajeva, od kojih su neki još skandalozniji. Primjerice, prije dvije godine jedan je njemački istraživački institut prikupio 27 uzoraka kavijara iz Bugarske i Rumunjske. Čak 17 uzoraka nije se podudaralo s deklaracijom na etiketi, dok šest uzoraka uopće nije sadržavalo jesetrina jajašca, što znači da se nije radilo o kavijaru. Još je poznatiji slučaj prodavanja obojenih talijanskih maslina i istraga o jeftinim kineskim rajčicama punima pesticida koje a se na jugu Italije prepakiravaju i prodaju kao najbolji organski San Marzano.

Prije deset godina Toskanu je pak zatresla afera Brunelopolli, u čijem je razotkrivanju sudjelovao i glasoviti američki vinski kritičar James Suckling. Ustanovilo se da su dvije velike vinarije iz ugledne i skupe apelacije Brunello di Montalcino, svoje buteljke Brunella punile i vinom od drugog grožđa a ne samo sangiovesea kako nalažu propisi. Castello Banfi i Argiano, vinarije koje su namjerno falsificirale svoja vina, spadaju među najznačajnije proizvođače Brunella di Montalcina. Prije devet godina Vanity Fair objavio je veliku priču o uvozniku i distributeru luksuzne europske hrane u Sjedinjenim Državama. Taj je distributer iz Las Vegasa masovno uvozio bijele tartufe iz Istre, pa ih je prodavao kao pijemontske bijele tartufe, jer je tako postizao znatno višu cijenu. Ovo su samo najdrastičniji primjeri očiglednih falsifikata luksuzne robe.

Industrija skupe hrane i vina minsko je polje, u kojem vam malotko jamči autentičnost i vrhunsku kvalitetu. U krajnjoj liniji, i Dom Perignon, nesporni globalni simbol luksuza, nedopustivo je netransparentan. Ne postoje, naime, službeni podaci o opsegu godišnje proizvodnje Dom Perignona. Neslužbeni podaci kreću se od dva i pol do čak osam milijuna boca.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.