Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Zapadni dio grada, na koji sam se već osvrtala u tekstovima, poprilično je deficitaran kada je riječ o restoranima. Zato je za nas, koji na tom dijelu grada često obitavamo, restoran Kod Špilje svojevrsna institucija i mjesto na kojem barem jednom do dva puta tjedno provodimo vrijeme. Ako ništa drugo, to je restoran s jednom od najljepših terasa u Zagrebu u toplim mjesecima.
Svi mi koji tamo često zalazimo restoran Kod Špilje zapravo zovemo kod Štefa. Trebalo mi je dosta vremena da malo bolje upoznam Štefa. Štef je čovjek koji taj restoran drži na razini kvalitete zbog koje se osjećamo dovoljno komotno da tamo dođemo i s poslovnim partnerima i s obitelji. On je velik razlog našeg zadovoljstva pri svakom posjetu tom restoranu.
Pritom Štef nije klasični konobar, a nije ni gazda u onom očekivanom smislu. Štef će vam posvetiti taman onoliko vremena i riječi koliko je potrebno da se osjećate kao kod kuće, kao da vas poznaje. Bez puno slatkorječivosti, ali s jasnom sviješću o tome da je njegov posao zahtjevan i da i mi, kao gosti, moramo razumjeti da nas ne može uvijek zadovoljiti s uslugom kao u fine diningu. Štef je realan.
On sam hendla restoran od desetak, gotovo uvijek punih stolova. I to radi vrlo spretno. Nekima njegov pristup može biti po volji, nekima možda i ne, ali većih zamjerki nitko nema. To je čovjek koji dokazuje da kvaliteta restorana može ležati na plećima ambicioznosti pojedinca. Njemu sigurno nije lako.
S obzirom na to da smo tamo često, teško je izdvojiti jedan ručak na temelju kojeg bismo napisali recenziju. Ipak ćemo pokušati. Danas nas je Štef dočekao veseo, iako je vrijeme bilo loše pa nismo uspjeli uživati na njihovoj predivnoj terasi. Sjedili smo unutra.
Zbog velikog broja ljudi odlučili smo se za standardno predjelo: platu domaćih narezaka te sir i vrhnje. Kada sam domaćin, uvijek imam potrebu nahraniti ljude, pa sam se odlučila za mesni meni. Glavno jelo bili su simmental steak, juneća pljeskavica i teleća jetrica na žaru. Ne mogu se odlučiti što je od toga bilo ukusnije. Jednostavno smo uživali.
Na Štefovu preporuku pili smo vino Bjana Status, kupažu Merlota i Cabernet Sauvignona. Vino je bilo odlično. Koliko smo razumjeli, Bjana većinom proizvodi pjenušava vina. Nismo stručnjaci za slovenska vina i zato cijenimo što Špilja njeguje i tu prekograničnu dimenziju. Bjana dolazi iz Goriških brda i njihovo nas je vino zaista oduševilo.
U Špilji smo redovito jeli koljenicu, teleće pečenje, dobru ribu iz pećnice. Zaista mi je teško nabrojiti sve što smo ondje dobro jeli. Sve je uvijek bilo fino i imalo je okus po domaćem. Tako je bilo i danas.
Štef nas je na kraju počastio buteljom vina jer je, kao dobar domaćin, prepoznao da nam se ne ide kući. I bio je u pravu. S tog predivnog mjesta meni se nikada ne ide kući.
Kod Štefa nema signala za mobitel. Možda je to i najbolji razlog zašto nam je tamo uvijek lijepo. Nitko nas ne prekida u užitku. Štef ima godina — nemojte me krivo razumjeti, nije star čovjek — ali ipak se pitam ima li nasljednika. Jer nekako mi se čini da je upravo on duh ovog restorana.
Sigurno bih mogla tražiti što mi smeta u ovom restoranu, ali odustajem. Jer Štef, osim do higijene samog restorana, drži i do higijene hortikulture oko njega. Sve je uredno pošišano, a ako želite i dodatni hype, možete posjetiti i „malu Postojnsku jamu” u okolici restorana.
A to je fenomenalna tema za neki drugi članak.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
