Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kult Plave Kamenice od danas počinje objavljivati paralelne recenzije hrvatskih i inozemnih restorana sličnih žanrova. Za prvu usporednu recenziju odabrali smo bečki restoran Plachutta kod Opere, gdje smo ručali u nedjelju popodne, i zagrebački Vinodol, u kojem jedemo svaki tjedan. Radi se o velikim, popularnim restoranima orijentiranim prema nacionalnoj gastronomiji, ali i sezonskim jelima. Restorane uspoređujemo prema deset bitnih kriterija.
Plachutta drži prvorazrednu teletinu za bečki odrezak i izvrsnu govedinu za tafelspitz. Vinodol ima vrhunske odležane steakove i koristi neusporedivo bolje maslinovo ulje. Ostali su sastojci slične kvalitete.
Plachutta je tehnički superiorna Vinodolu naprosto zato što su sva jela uvijek ista. Plachutta na svim svojim lokacijama dnevno servira stotine i stotine bečkih odrezaka i gotovo je svaki jednako dobar. Vinodol nije postigao standardizaciju. Kvaliteta, pa čak i izgled pojedinih jela, katkad zavisi o tome tko je u smjeni.
Plachutta nije restoran kreativne kuhinje. Njeni se meniji godinama ponavljaju. Do prije nekoliko mjeseci Vinodol je bio kulinarski mnogo maštovitiji zahvaljujući Kristijanu Godiniću. Poslije Godinićeva odlaska Vinodol mora pronaći novi kreativni identitet.
Vinodol se zaista trudi kuhati u skladu sa sezonama, pa je prošlog tjedna među prvima u Zagrebu počeo pripremati ljetne vrganje. Plachutta svaki mjesec predstavlja posebni sezonski meni kojim u lipnju dominiraju lisičarke.
Plachutta ima dva potpisna jela — wienerschnitzel i tafelspitz — zbog kojih cijeli svijet odlazi u Plachuttine restorane. Vinodol nije razvio osobito prepoznatljiva potpisna jela.
I Vinodol i Plachutta poslužuju velike porcije; Plachutta u slučaju bečkog odreska i tafelspitza servira doslovno ogromne porcije. Cijene su slične kao u Vinodolu: ne postoje jela skuplja od 42 ili 43 eura, a predjela se kreću između 13 i dvadesetak eura. Međutim, Austrija je mnogo bogatija od Hrvatske, a Beč je skuplji i bitno luksuzniji od Zagreba, tako da Plachutta, s cijenama koje nisu osjetno više od Vinodolovih, predstavlja bolju vrijednost za novac.
Vinodol ima neusporedivo bolju, opsežniju i kompetentniju vinsku kartu od Plachutte, koja drži samo četrdesetak vina i dva prilično loša šampanjca. Plachuttine cijene vina nisu visoke: čaša šampanjca košta 11,5 eura, a čaše bijelog vina kreću se između sedam i deset eura, ali je izbor zaista dosadan, ne računajući nekoliko austrijskih klasika poput F.X. Pichlera. Stranih vina gotovo da uopće nema, baš kao ni prirodnih vina.
Vinodolov vinski servis značajno je profesionalniji već u procedurama: u Vinodolu vina na čaše toče iz boce pred gostima, dok u Plachutti donose već natočene čaše sa šanka. U Plachutti se nikad nitko nije trudio prezentirati vino. Vinodolove su čaše superiorne Plachuttinim. Ne znamo gdje Plachutta drži vina, ali jučer su nam donijeli mlaku bocu Pichlerova Grüner Veltlinera.
Vinodolovi su konobari kompetentniji od Plachuttinih. Plachuttu posjećujemo dvadesetak godina. Servis je svojedobno bio uzoran i usred najvećih gužvi, no poslije pandemije Plachuttin se servis počeo raspadati (kao i mnogdje drugdje u Europi). Jučer su nam donijeli jelo koje nismo naručili (ali su ga brzo zamijenili), a zatim je inače ljubazni konobar stavio čašu vina na osunčani dio stola, na nekih trideset ili više stupnjeva, što nas je dosta zaprepastilo. U Plachutti u nedjelju oko četiri nije bilo previše ljudi, pa se ne radi o greškama pod pritiskom, nego o nemaru, nepažnji i neznanju. U Vinodolu se takve pogreške ne događaju ili se događaju rijetko, u vrijeme najvećih gužvi.
Plachutta preko puta bečke Opere oslanja se na blagodati svog impozantnog položaja među bečkim palačama. No i Plachutta i Vinodol vrlo su jednostavno, bazično uređeni i zapravo ne privlače goste ambijentom.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
