Evo zašto bi ambiciozniji hrvatski chefovi morali bar jednom ručati ili večerati u Disfrutaru

Kuhanje je podjednako globalni i lokalni posao. Baš kao i vinarstvo. Koliko god da Tomci izražavaju terroir Plešivice, oni svake godine putuju u Champagnu, da bi izoštrili svoje kriterije o dobrim i lošim pjenušcima, i da bi vidjeli kako se zaista proizvode šampanjci, u podrumu i u vinogradu. Tomci stalno uče. I stalno se uspoređuje s najboljima.

I to je jedini ispravan pristup ambicioznom vinarstvu. Isto vrijedi i za chefove i restoratere. Ako chefovi i restorateri ne posjećuju najbolje i najvažnije restorane na svijetu, oni ne mogu znati što je zaista dobro; oni ne mogu pratiti suvremene tehnike, organizacijske sustave, način uzgoja i obrade ključnih sastojaka.

Utoliko chefovi koji žive samo u svom restoranu, svom gradu i svojoj regiji nužno postaju provincijalni i profesionalno irelevantni, bez obzira na talent. Chefovi koji ne jedu u velikim svjetskim restoranima nužno zaostaju u svom poslu.

U Hrvatskoj, nažalost tek desetak ili petnaestak chefova i restoratera relativno redovito jede u najboljim svjetskim restoranima. Što je jedan od bitnih uzroka inferiornog statusa hrvatske gastronomije.

Svatko u Hrvatskoj tko se ozbiljno bavi gastronomijom, trebao bi što prije jesti u Disfrutaru, ali i u Arpegeu, DiverXu, u Mudecu kod Enrica Bartolinija, Codi, Ledburyju, Ledoyenu , Geraniumu…Kao što se prije četvrt stoljeća moralo jesti u El Bulliju a prije desetak godina u Nomi.

Nažalost, znamo previše hrvatskih restoratera i chefova koji nisu jeli ni u susjednoj nam Hiši Franko. Hrvatski chefovi i restorateri koji ne obilaze restorane s tri Michelinove zvjezdice jednaki su nogometnim trenerima koji ne gledaju Manchester City i Real. A takvih nogometnih trenera nema.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.