Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Francuska novinarka Ixchel Delaporte godinu dana je istraživala zašto u velikim područjima Bordeauxa, jedne od najvažnijih vinskih regija u kojoj se proizvode neka do najprestižnijih i najskupljih vina na svijetu – vlada siromaštvo. Istraživati je počela nakon što je francuski državni zavod za statistiku 2011. upozorio da kroz Bordeaux od sjevera prema jugu prolazi “koridor siromaštva”, niz zapuštenih sela u kojima je trgovina zamrla, biznisa nema, a derutne kuće za previsoke cijene unajmljuju sezonci koji rade u vinogradima, dijeleći posao s lokalnim radnicima koji više ne mogu živjeti od svoga rada.
Ixchel Delaporte je istraživačka novinarka specijalizirana za teme siromaštva
Rezultate svog istraživanja Delaporte je iznijela je u knjizi Les raisins de la misere (Grozdovi bijede) nedavno objavljenoj u Rouergeovoj biblioteci La brune.
Delaporte u knjizi tvrdi da se veliko bogatstvo i uspjeh bordoške vinske industrije uvelike temelji na lošim poslovnim praksama, posebno na eksploataciji stranih sezonskih radnika. Njezina otkrića o bordoškoj socijali, pesticidima, oboljenjima i neplaćenom radu stvaraju bitno drugačiju sliku Bordeauxa od one u medijima, kojom dominiraju dvorci legendarnih bordoških vinarskih obitelji i visoke cijene koje bordeauxi postižu na tržištu.
Novinari La Revue du vin de France nedavno su razgovarali s Delaporte o njezinu istraživanju. Izdvajamo najzanimljivije dijelove intervjua.
“Godinama se bavim temom siromaštva. Francuski statistički zavod 2011. je objavio izvještaj o “koridoru siromaštva”. Otišla sam upoznati ljude koji tamo žive i vidjeti koji su razlozi njihova siromaštva.
Kad sam došla u Bordeaux, našla sam se usred regije grand cruova, usred veličanstvenih vinograda. I počela uviđati vezu između siromaštva, uvjeta u kojima rade prekarni radnici i prestižnih chateauxa”.
“Koridor siromaštva počinje u Haut-Medocu, nastavlja se u regiju Saint-Emilion, spušta se po Entre-deux-Mer i uranja u Sauternais do Marmandea. Više od godinu dana putovala sam sa sjevera na jug.
Taj koridor prolazi kroz najzapuštenije regije, točnije kroz sela poput Pauillaca i Lesparre-Médoca, kroz Sainte Foy la Grande, Libourne i Langon, područja na kojima se nalaze prestižne apelacije. Pauillac je koncentracija premier cru classéa poput Lafitea, Latoura i Mouton-Rothchilda. Ali tamo su sela zamrla, trgovina se zaustavila, situacija je već dugo vrlo teška.
U takav kontekst dolaze Marokanci, Portugalci, Španjolci ali i Romi, jer su čuli da je u Bordeauxu lako naći posao u vinogradima. I to je istina. Lako je naći posao”.
Smještaj je veliki problem. Ta područja nemaju uvjete za propisan smještaj za populaciju sezonskih radnika koja tamo dolazi. Oni postaju mete mutnih iznajmljivača koji im iznajmljuju oronule kuće i stanove, skupe, loše izolirane i zapuštene.
Neki radnici u vinogradima ni nemaju trajniji smještaj i moraju spavati u kamionima ili pod šatorima, bez pristupa tekućoj vodi, na parkinzima duž obale estuarija Gironde ili na smetlištima.
Nesporno je da su vinogradi i enoturizam glavni izvor prihoda za radnike u regiji. Vino stvara radna mjesta. Problem je kvaliteta radnih mjesta. Vinogradi svake sezone zahtijevaju brojne intervencije, koje se moraju izvesti precizno.
Vinarije su nekad zapošljavale radnike za stalno i osiguravale su im propisan smještaj, ali toga više gotovo da nema. Svaki chateau danas može bez stalno zaposlenih u vinogradu. Sve se više oslanjaju na agencije koje im iskrcavaju privremene radnike, jer to je jeftinije i ništa ih u zakonu ne obvezuje da radnicima osiguravaju smještaj.
Riječ je o relativno novom sistemu outsourcinga radova u vinogradu, koji se počeo etablirati za vrijeme svjetske financijske krize 2008. To se podudara s periodom u kojemu su francuske institucije počele izvještavati o koridoru siromaštva. Dolazak siromašnih španjolskih, portugalskih i marokanskih radnika koji su bježali od krize u svojim zemljama i nisu znali francuski, omogućio je razvoj tih novih servisa za zapošljavanje.
Biznis posredovanja između vinarija i radnika je procvjetao. Te su agencije postale vrlo korisne vinarijama, jer su im dovodile potreban broj radnika na određeno vrijeme po sistemu ključ u ruke. Vinarije plate paušal i ne moraju se opterećivati smještajem, prehranom ni zdravljem radnika u vinogradima, kao ni njihovim školovanjem.
Prijavili su mi puno slučajeva neplaćanja prekovremenog rada za preduge dane u vinogradu kada se mora raditi bez pauze. To posebno pogađa strane radnike koji ne govore francuski.
No, ni domaći radnici više ne mogu pristojno živjeti od svoga rada u vinogradima. Oni su većinom prekarni i sezonski radnici. Kroz agencije za zapošljavanje u vinograde stiže velik broj ljudi u vrlo kratkom vremenu i radovi su efikasniji. Fleksibilnost koja se traži od tih radnika ne dopušta im da normalno žive.
Kod njih je situacija na neki način i gora, jer njihove prakse zahtijevaju još više ljudi u još kraćem vremenu. To dramatično smanjuje broj radnih sati po radniku, fraktalizira posao i nameće jači tempo rada. Radnici obolijevaju u vinogradima i sve se češće ne pojavljuju na poslu.
Nesreće na radu su sve brojnije. Najviše ih je u Haut-Médocu, 38,5 posto u odnosu na regiju Aquitaine Limousin Poitou-Charente. Da budem preciznija, u zoni Pauillaca, gdje se najviše ljudi zapošljava u poljoprivredi, učestalost nesreća je jako visoka, 38,1 posto. Indeks težine ozljeda na radu koje izazivaju nesposobnost za rad, najveći je u Girondi i Dordogni, posebno na području Pauillaca, Libournea, Bordeauxa i Marmandea.
Trećina svih nesreća koje se događaju na putu za posao događa se u Girondi, što je najviše u Nouvelle Aquitaine. Većina profesionalnih oboljenja odnosi se na bolesti mišićno-koštanog sustava. Te se statistike podudaraju s onim što sam čula i vidjela na terenu.
Svi radnici koji aktivno rade u vinogradima imali su problema sa zdravljem. Duga je lista bolesti povezanih s radom u vinogradima. Ljudi rade sagnuti, ne mogu sjesti, nose teške terete, ponekad rade u ekstremnim vremenskim uvjetima. Vinarije, radnici, agencije, svi se slažu da je rad u vinogradu težak. Njime plaše djecu kad nisu dobra u školi: “Završit ćeš u vinogradu…” Veliki problem su i pesticidi koji ostaju u zraku. To brine radnike, ali i stanovnike lokalnih sela i škole. Pauillac, Preignac ili Listrac su doslovno okruženi vinogradima koji se prskaju.
Ta su pitanja još tabu u Bordeauxu, i aktivisti koji su izgubili svoje bližnje zbog raka poput Marie-Lys Bibeyran i Valérie Murat, pokušavaju osvijestiti javnost.
Naravno da ih ima, posebno među biodinamičkim vinarijama, kojima je zdravlje radnika ključno. Alain Deajan iz vinarije Rousset-Peyraguey u Sauternesu sezonskim radnicima ne dopušta da u vinogradu rade više od pet sati dnevno.
Izvan grands crus classés, 80 posto bordoških vinarija ima financijskih problema. U vinskoj industriji stalno se mora ulagati u infrastrukturu, u strojeve, mnoge vinarije su jako zadužene, a ovise o cijenama koje nameću posrednici i veliki distributeri. Mnoge od njih htjele bi imati stalno zaposlene radnike, ali prisiljene su koristiti agencije za sezonske radnike i plaćati na ruke. Taj sustav snižava cijenu rada, ali i svima pogoršava uvjete rada, i radnicima i vinarima.
Neke velike vinarije ostvaruju goleme profite, prodaju vino po astronomskim cijenama s nevjerojatnim maržama. Nažalost, ljudi koji za njih rade i koji pokreću njihov biznis, to ne osjete. Ne kažem da vinarije poput Lafite-Rothschilda treba pretvoriti u zadruge! Ali, zapanjujuće je da se ti chateaux u vlasništvu velikih luksuznih korporacija, građevinskih firmi, banaka, osiguravajućih društava, smatraju poljoprivrednicima i ne plaćaju prirez.
Oni jesu investitori, ali bilo bi pravednije da dio njihovog novca preko poreza završi u javnim servisima. Isto tako, vinarije daju novac Institutu Bergonié za borbu protiv raka, ali bilo bi bolje da se pobrinu za uzroke karcinoma od kojih obolijevaju radnici u vinogradima.
Svaki put kad sam naišla na neku od velikih bordoških vinarija, kontaktirala sam ih. Moja pitanja bila su vezana uz siromaštvo na njihovim područjima, njihove prakse i korištenje pesticida.
U 99 posto slučajeva nisam dobila nikakav odgovor. Kad sam razgovarala s ljudima iz manje prestižnih vinarija, imala sam dojam da nisu posve svjesni koridora siromaštva koji prolazi kroz njihova imanja. Većina vlasnika i zaposlenika vinarija živi u Bordeauxu ili u Parizu. Oni samo povremeno borave na imanjima i ne vide siromaštvo oko njih.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
