Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prošlotjedni uspon chefa Matije Bogdana na Everest upisan je u povijest iz nekoliko razloga. Bogdan je najmlađi Hrvat, jedini Međimurec i jedini hrvatski chef koji je osvojio najviši vrh na svijetu. Bogdanov uspon trajao je ukupno 55 dana, gotovo dva mjeseca spavanja pod šatorima i penjačkih ruta po ekstremnom vremenu.
Bogdan je na završnom usponu ostao bez kisika, pomagao svom šerpi i u cijelom mukotrpnom podvigu izgubio desetak kilograma. Ostao je i bez osjeta na prstima lijeve noge zbog greške u gojzericama, a trenutno nema osjećaja ni u jagodicama desne ruke, jer je promrzao na planini.
Matiju Bogdana otac je pratio do baznog kampa, a na Everst je išao sam, s jednim šerpom. Ovoga tjedna, nekoliko dana nakon povratka, već je u kuhinji restorana 7Seas koji vodi u Njivicama na Krku, u normalnom radnom ritmu. Nema godišnjeg odmora. S Bogdanom smo u Njivicama razgovarali o ekspediciji na Mount Everest, uz sjajnu večeru o kojoj ćemo uskoro više pisati. Naš razgovor je, naravno, bio više posvećen hrani nego alpinizmu ali najbolji dijelovi govore o nekoj sasvim drugoj, ezoteričnoj hrani i gladi za njom.
Što si jeo u fazama nakon baznog kampa? Mijenja li se osjećaj okusa na ekstremnim visinama?
Visina čak i ne utječe toliko na doživljaj okusa, koliko na želju za hranom. Iznad 6500 metara nadmorske visine apetit se potpuno gubi, kao kad ste najbolesniji. Znate da morate jesti, ali se nikako ne možete natjerati da jedete. Meni se to srećom nije dogodilo. Desetak dana smo bili na toj visini. Vidjeli smo da jako veliki broj ljudi gubi svaku želju za hranom, u tim višim kampovima uglavnom se jedu instant juhe, samo ih popiješ a dobiješ dosta kalorija. Koristili smo dehidriranu hranu, miješali smo je s ledom ili snijegom. U desetak minuta smo dobivali hranu za 600 kalorija, što je odlično.
Što se jeli?
Uglavnom bolonjez, mađarski gulaš, chili con carne, pahuljice…sve smo kupili u Nepalu. Svaki dan smo jeli juhu iz vrećice i pili dosta čaja. Ali o okusima nisam razmišljao, hrana ti na usponu služi samo da se održiš, a i probava zbog visine i dehidrirane hrane postaje problematična. Dehidrirana hjuha iz vrećice mi je bila jedina nagrada na kraju dana. Topla juha na takvom mjestu nekako tješi.
Imaju li alpinisti neki protokol, specifičnu hranu koja se jede na dan finalnog uspona na Everest?
Mi smo imali jako specifičan summit day. Bila je rekordna gužva, dan prije bila je oluja. Krenuli smo iz Kampa 3, do Kampa 4 nam je trebalo 13 sati i u tom trenutku zaista nisam imao plan za dalje, nije se znalo idemo li uopće do vrha. Šerpa mi je rekao presvuci se, ja skuham juhu i idemo gore”. Pojeli smo juhu od češnjaka, popili malo vode i krenuli smo na vrh. U zadnjih 36 sati popio sam manje od litre i pol vode. Treba naravno piti puno više ali jednostavno nismo mogli sve nositi. Kad smo se vratili smo bili užasno dehidrirani.
Šerpe su ključni za uspon na Everest. Što si naučio od njih?
Užasno su snalažnjivi. Kuhaju u takvim uvjetima da to nije normalno. Baš su maheri za to. Jako su brzi, za čas rastave i sastave opremu za kuhanje. U baznom kampu smo imali ekipu kuhara i konobara koji kuhaju sve.
Kuhara i konobara? Kako je to izgledalo?
To je bilo tip top. Bazni kamp je ogroman, to je mašinerija. Dole su veliki šatori sa stolovima za jedenje, kuhinje, tuševi, privatni šatori, postavljene su grijalice, pribor za jelo…U šatoru za kuhanje u baznom kampu imali smo umjetnu travu na podu! U šatore za hranu može doći tko želi i kuhari vam skuhate što god trebate, ako imaju potrebne namirnice. U bazni kamp se namirnice dostavljaju svaki dan dostavljaju helikopterom. To je vjerojatno najbolji alpinistički kamp na planeti Zemlji.
Što kuhaju u baznom kampu?
Uglavnom zapadnjačku hranu i to dosta loše. Ali lokalna jela kuhaju vrhunski. Recimo, odličan je bio sherpa’s stew naan. Poanta svega toga je da ljudi u baznom kampu jedu što više da dobiju što više energije.
Od koje visine ste sami brinuli za hranu?
Još se u Kampu 2 kuha. On je ogroman kao i bazni kamp, ali nema biranja hrane, radi samo jedan kuhar, nije toliko “luksuzan” kao bazni kamp.
Jesi li gore nakon toliko dana počeo maštati o nekom jelu?
Cijelo vrijeme sam samo želio jesti roštilj, ni sam ne znam zašto. Kad sam se vratio, prvo što sam htio pojesti je bila obična vratina. Ispekao sam si je u subotu na balkonu, roštiljali smo na Green Eggu.
Koja ti je situacija na usponu bila najkritičnija?
Bilo je jako paničnih situacija. Dvije najgore su se odvile u nekih sat vremena razlike. Meni je na summit ridgeu na 8800 metara počela štekati maska za kisik. U jednom trenutku nisam mogao doći do zraka. Kao da vam netko stavi glavu pod vodu. Otrgnuo sam je jer mi je to bila instintkivna reakcija. Na toj visini, naravno, nema kisika. Par puta mi se dogodilo da ostanem bez kisika. Nakon nekoliko pokušaja s maskom sam skužio da nešto moram protresti jer mi boca malo radi, malo ne. Tako sam morao balansirati do vrha.
Kakav je osjećaj biti iznad 8000 metara?
Sve postaje čudno. To je marsovska atmosfera.
Druga kritična situacija?
Na 15 metara prije vrha vidim da mom šerpi nije dobro i da se naslonio na tlo. Zbog cijele situacije s mojom maskom, zaboravio na svoj kisik. Pitaj boga koliko je bio bez kisika. Šerpe ipak mogu izdržati bez kisika duže od nas. Hvala bogu da sam u baznom kampu inzistirao da me detaljno nauči kako zamijeniti kisik, jer to inače rade samo šerpe. Zamjenio sam mu kisik i brzo je došao sebi. U tom trenutku shvatiš da je na vrhu potrebna sekundica da sve ode u krivo i mrtvi smo. Nakon toga sam mu rekao da ćemo na vrhu ostati što kraće, da me uopće ne zanima predugo biti gore.
Jesi li ijednom pomislio odustati?
Bilo je trenutaka kad sam se poželio vratiti jer je bilo preteško, u jednom koraku se sve može okrenuti.
Što ti je bio najljepši doživljaj na usponu?
To je teško uopće opisati. Dogodilo se dok smo se penjali iz Kampa 4. Bio je mrak. U jednom trenutku izbili smo na 200 metara ravnice. Hodamo sporo i lagano i gledam nebo, koje je prekrasno. Takav Milky Way i zvijezde nisam nikad vidio. Suze su mi krenule u vizirima. Nisam se mogao nadiviti. Onda pogledam lijevo i vidim savršeni polumjesec. Nikad u životu nisam gledao mjesec s visina. Bili smo toliko visoko da smo vidjeli krivulju zemlje i mjesec je bio ispod nas. Gledati mjesec ispod sebe na nebu je posebno.
Bi li ponovio iskustvo?
Odmah sutra. Bez beda, trenutno sam malo izgubljen jer nemam ništa na vidiku. Neću pasti u depresiju jer sad nemam neki cilj, moje pitanje je sad što dalje. Prije dvije godine iskreno nisam znao da ću ići na Everest, odlučio sam nakon Ama Dablama. Sve se poklopilo u mom životu da se to dogodi. Još je rano, ali već imam neke nove ciljeve.
U depresiju padam haha. Manaslu, još jedan osamtisučnjak, bude pao prije ili poslije. Ne planiram K2 ili Annapurnu. To je ipak preriskantno. Također bi volio Mount Vision na Antartici. To je užasno zabačeno i baš bi volio. Nemam želju za postavljati neke rekorde, već idem kako idem.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
