Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Skoro svi najčitaniji tekstovi na Kultu Plave Kamenice u zadnjih sedam dana vezani su uz restoranske cijene. Osobito su se dobro čitale objave o rekordnoj marži na dagnje u jednom bračkom restoranu i o nepristojno visokoj marži na vino u inače korektnom zagrebačkom restoranu.
Tekst o zagrebačkim restoranima u kojima se može fino jesti za deset do petnaest eura loše je prošao na Faceu, ali odlično na webu.
Cijene su, očigledno, postale glavni faktor pri odlučivanju gdje će jesti, ako ne jedu dostavnu hranu.
S jedne strane, to je razumljivo, jer usprkos relativno solidnim plaćama i gotovo nultoj stopi nezaposlenosti, živimo u vremenu sve naglašenijeg ekonomskog pesimizma.
Nadalje, činjenica je da su se restorani u zadnje tri godine, skupa s hotelima, uvrstili među nacionalne inflacijske rekordere.
Smatramo, međutim, da cijene ne trebaju biti jedini čimbenik koji odlučuje o statusu pojedinih restorana.
Prvo, viši gastronomski restorani ne mogu biti jeftini, jer zahtijevaju velik broj zaposlenih.
Drugo, svi privatni restorani koji rade sa svježim sastojcima ne mogu biti jeftini, jer su svježi sastojci skupi u nabavi.
Ovo ne vrijedi za restoranske lance, jer restoranski lanci dobivaju velike količinske popuste u nabavi, pa mogu imati i niže izlazne cijene.
Treće, gastronomski orijentirani restorani gostima daju dodanu vrijednost znanja, mašte i uživanja u hrani i vinu. I to opravdava višu cijenu.
Što ugostitelji mogu učiniti da bi ublažili sadašnju, pomalo protuugostiteljsku atmosferu koja raste u hrvatskoj javnosti?
Ugostitelji trebaju pronaći održive poslovne modele, koji ne ruše kvalitetu pojedinog restorana, ali su financijski prihvatljivi gostima.
Ovo nije lako, no nije ni nemoguće.
Restorani Davora Bienenfelda i famozne gospođe Chen primjeri su takvih poslovnih modela.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
