Šetnja Horvaćanskom cestom u Zagrebu pokazuje da je svaki grad bez restorana i kafića zapravo provincija. A restorani koji prodaju roštilj na kilograme čine ga tužnijim od provincije

21.04.2026.
| Kult Plave Kamenice

Vrbani su jedan od najciviliziranijih zagrebačkih kvartova. Vrbani su puni života, kafića, barova, restorana, trgovina, fitness dvorana i svega što je neophodno vibrantnom kvartu prilično udaljenom od centra. Iz Vrbana se u centar može doći i Horvaćanskom cestom, koja se smatra glavnom prometnicom južne Trešnjevke. Horvaćanska predstavlja tešku suprotnost Vrbanima.

Prošli smo tjedan, jednog lijepog, toplog popodne, krenuli iz Vrbana prema centru, baš Horvaćanskom cestom. Poslije par stotina metara imali smo dojam da nismo u Zagrebu, zapravo, da uopće nismo u gradu nego na autoputu s pločnikom i biciklističkim stazama.

U Horvaćanskoj nema ničega, osim suprotstavljenih vizura novogradnji i starijih kuća iz predgrađa. Dodatni je problem u tome što mnoge novije zgrade, podignute početkom dvijetisućitih, danas već izgledaju oronulo i zapušteno. U Horvaćanskoj nema gotovo ničega sve do križanja s ulicom Braće Domany. Ulica Braće Domany poznata je po veoma visokim neboderima, koji se iz daljine doimaju kao ozbiljna gradska vizualna atrakcija.

Iz blizine, nažalost, ti neboderi izgledaju jednako loše i polupropalo kao famozne Rakete preko puta spaljenog Vjesnika. A kafići u neboderima uglavnom izgledaju kao da se nisu preuređivali od pradavnih dana izgradnje simbola ulice Braće Domany.

Poslije sat vremena pomalo depresivne šetnje Horvaćanskom dolazi se do golemog poslovno-stambenog kompleksa između Selske i Savske, u kojem se svojedobno nalazio Namaste, najbolji indijski restoran ikad otvoren u Hrvatskoj (koji nije mogao predugo trajati jer je prostor bio nerentabilno velik i tehnički zapušten). U tom je kompleksu smješteno mnogo kafića i zalogajnica, no sve to više podsjeća na duboku Dubravu nego na prilaz centru.

Jedna roštiljarna, Čudesa od mesa, reklamira se ponudom mesa s roštilja na kilograme a ne na porcije. Susjedni kafić na crnoj ploči nudi deset Heinekena za 28 eura; nigdje još nismo vidjeli tako ingenioznu prodaju piva. Skoro svi drugi lokali djeluju podjednako bizarno. Tek kad se približite Gin Gardenu na samom početku Horvaćanske, na broju 3, imate osjećaj da ste se ponovno približili gradu.

Horvaćanska cesta pokazuje da grad bez pristojnih restorana, kafića i drugih društvenih okupljališta nužno postaje provincija. A lokali koji se reklamiraju prodajom roštilja na kilograme i piva na desetke boca samo pojačavaju taj deprimirajući osjećaj provincije.

PODIJELI