Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Esplanadin Bistro idealno je mjesto za uživanje u najvećem snijegu koji je pao u Zagrebu od 2014. godine do danas. Le Bistro je, naime, ostakljen. Pa smo u utorak popodne gledali kako se sivi Zagreb pretvara u bijeli Zagreb. Ulice su bile puste, tramvaji jedva da su prolazili, ugođaj je pomalo podsjećao na scene iz Doktora Živaga, ali je Le Bistro snijegu usprkos bio doslovno prepun. Zapravo, ne sjećamo se kad zadnji put u vrijeme ručka Bistro nije bio prepun.
Ana Grgić Tomić u Bistro je uvela zimski meni još početkom prosinca, ali nismo ga stigli isprobati zbog uobičajenih predbožićnih društvenih obveza. Pa smo jučer, osim u snijegu, uživali i u nekoliko odličnih jela primjerenih pravoj zimi kakve nije bilo cijelo desetljeće.
File jelena s dimljenim višnjama, umakom od klekovih bobica, uljem bora, pireom od pastrnjaka i čipsom od pastrnjaka svakako je najvažnije, možda i najukusnije jelo na Bistroovom sezonskom meniju. Najvažnije zbog dva razloga.
Prvo, jelen chefice Grgić Tomić evocira jedan od Le Bistrovih klasika iz ranih devedesetih, file srne s umakom od tamnog voća iz kompota. Nismo više sigurni je li srnin file bio potpisao Julije Babić, današnji lovac na žumberačke tartufe, ili Kruno Veličan, koji je po odlasku iz Esplanade izgradio uspješnu karijeru u Australiji. Ali sjećamo se da je Bistroova srna bila toliko popularna da je ostala na meniju više godina, baš kao i rezanci Bistro, sigurno najukusnija pasta koja se u devedesetim godinama mogla pojesti u Zagrebu. Lijepo je i pametno što je današnji Le Bistro reinterpretirao jedan od svojih najomiljenijih starih recepata.
Drugo, zadnjih godina tržište obiluje visokom divljači, no osim u Šakotinu Navu nigdje još nismo naišli na tako plemenitu verziju jelenjeg filea. Meso je bilo mekano, crveno, sočno, bez ijedne žilice, distinktivno ukusno i bez primjesa hemoglobina, čiji željezni krvavi okus često kvari jela od divljači. Dimljene višnje i umak od klekovih bobica s uljem od bora fenomenalno se slažu s jelenjim odreskom, a čips od pastrnjaka cijeloj kompoziciji daje neophodnu hrskavu teksturu. Uz jelenji steak s višnjama i klekovim bobicama pili smo Bibichevu lasinu Le Sin, dovoljno kompleksnu i sofisticiranu za višu gastronomiju.
Zapečeni file bakalara s grahom, čilijem i juhom od bakalara bio je gotovo podjednako fin kao i malo jelenje remek-djelo. Šteta je što Hrvati tek usputno jedu svježi bakalar, koji spada među europske bijele ribe s najefektnijom teksturom (istovremeno je vrlo čvrst i pahuljast).
Ručak s pogledom na snijeg počeli smo izvrsnom juhom od kestena s mousseom od lješnjaka i kroketima od vrganja s crumbleom od čvaraka. Le Bistroova predjela načelno spadaju među maštovitija u Zagrebu; idući ćemo put svakako probati puževe s anisom i orzotom.
Le Bistro nije stalno pun samo zbog dobre hrane, prvoklasnog servisa i zarazne energije. Le Bistro je stalno pun i zato što cijene glavnih jela nisu više nego u većini restorana u Teslinoj: ragù od sipe košta 28 eura, rižoto s lisičarkama 18 eura, a biftek s tartarom od celera i mrkve 40 eura. U redu, vina jesu skuplja nego drugdje, ali to je ipak Esplanade.
Uz veći dio ručka pili smo Dom Ruinart iz 2010. godine iz naših kućnih zaliha. Riječ je o možda najelegantnijem šampanjcu koji se trenutno prodaje u Hrvatskoj.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
