Tost u kafiću 041 trebaju naručivati samo osuđenici na smrt. Duljina čekanja odgađa smaknuće

Neki dan u Bobanovoj slastičarnici B041 niknuloj tik uz nekadašnju Zvečku, prislanjajući se na nju, nota bene, mnogo više nego samo građevinski, i duhovno, a gdje skoro pa svakodnevno uživam u prvoj jutarnjoj talijanskoj kavi kakvu nigdje drugdje u gradu ne možete popiti, ali i u razgovorima s raznolikim društvom koje se proteže od krajnje ljevice do još krajnjije desnice tijekom kojih odmah sve saznaš: tko je koga ostavio, tko koga i još važnije s kim vara, tko radi novi film, ploču ili predstavu te kako će se i zašto baš tako okončati parlamentarni izbori, po prvi put sam u ovih godinu dana koliko sam tu stalni gost uz kavu naručio i tost.

Inače od hrane naručujem samo njihove slastice i fantastični Zagi sladoled, ali ovaj put sam bio malo gladan a htio sam i probati taj njihov tost sa šunkom i sirom koji prodaju po relativno niskoj cijeni od svega dva eura.

Mlada, simpatična i uvijek nasmijana konobarica koja si radeći ovdje poboljšava studentski džeparac a meni koji tamo zalazim dan pa i život, rekla je da će moja narudžba stići brzo.

“Želiš li i nešto slatko uz to?”, pitala me u sklopu svojih radnih obveza, a ja sam se veoma svjestan trenutka u kojemu živimo suzdržao od toga da je zamolim da mi umjesto šećera umoči prst u kavu kako bi je zasladila.

Ne, rekao sam u potpunosti jednoznačno i izvadio mobitel iz džepa te krenuo čitati vijesti po portalima. Prebrzo sam međutim počeo skrolati po tim medijima i vrlo brzo mi se sve pomiješalo: što je napisao Matanić a što Milanović i koje poruke su za Rimac a koje od Rimac. I taman prije nego što će me proći apetit, naišao sam na vijest o posljednjem obroku nekom osuđeniku za smrt u Americi. 

Naslov je glasio: Njegov posljednji obrok zapanjio je sve!

Tekst otkriva da je čovjek pojeo dva dupla cheeseburgera sa slaninom, dvije porcije pilećih prutića, dvije porcije krumpirića i – pazite molim vas ovo – još i jednu pizzu!

Zvučalo mi je, moram priznati, gore i od zločina koji je počinio a čovjek je, čini se, ubio dvoje ljudi. (Može međutim biti i da je želio preduhitriti državu pa se sam ubiti kalorijama…)

——

Elem, posljednji obrok osuđenog zatvorenika uobičajeni je, sigurno ste već čuli ili barem u nekom filmu vidjeli, ritual koji prethodi smaknuću. Većina ljudi vjeruje da taj posljednji obrok povijesno potječe od Isusove posljednje večere, tradicija se međutim može pratiti sve do straha od duhova u pretkršćanskim vremenima. U staroj Grčkoj morali ste naime nahraniti osobu koja je trebala biti pogubljena kako bi mogla prijeći rijeku Stiks u podzemni svijet, a ne ono od čega su svi strahovali – vratiti se kao gladan duh.

U mnogim zemljama stoga zatvorenik ima pravo da u nekim razumnim granicama izabere što će jesti za taj posljednji obrok.

U Sjedinjenim Državama većina država za taj obrok koristi eufemizam “poseban obrok”. Alkohol i duhan se obično ali ne uvijek uskraćuju, a neuobičajeni ili nedostupni zahtjevi zamjenjuju se sličnim zamjenama. Neke države postavljaju stroga ograničenja. Ponekad zatvorenik traži da posljednji obrok podijeli s drugim zatvorenikom ili se obrok podijeli ostalim zatvorenicima. To međutim i nije tako čest slučaj…

Na Floridi se hrana za posljednji obrok mora kupiti lokalno, a cijena je ograničena na 40 dolara. U Oklahomi je, nadalje, cijena ograničena na 25 dolara, a u Louisiani se zatvorski upravitelj tradicionalno pridružuje osuđenom zatvoreniku na posljednjem obroku. Lijep običaj! Jednom prilikom, upravitelj je jednom zatvoreniku platio čak i večeru s jastogom.

U Teksasu se smatra da je tradicija prilagođenih posljednjih obroka uspostavljena oko 1924. godine. Međutim, u rujnu 2011. država Teksas ukinula je sve posebne zahtjeve za obroke nakon što je osuđeni zatvorenik Lawrence Russell Brewer zatražio obilan i skup posljednji obrok. Brewer nije pojeo ništa od toga, izjavio je da nije bio gladan, a država Teksas od tada posljednji obrok zatvorenika poslužuje isključivo u kafeteriji jedinice Huntsville na dan pogubljenja. Jelo se, bezbeli, više ne može birati.

Vjerojatno najskuplji posljednji obrok, iako mnogi kažu da je taj ritual paradoksalan jer hrana služi da daje energiju za život a tijelo koje ga u ovom slučaju konzumira uskoro će biti lišeno istoga, naručio je 2005. godine Robert Dale Conklin kojeg je Georgia usmrtila zbog ubojstva. Conklin je naručio filet mignon umotan u slaninu, škampe, pečeni krumpir, šparoge s hollandaise umakom, francuski kruh, kozji sir, dinju i pitu od jabuka sa sladoledom.

Dokazao je time da osim pukom preživljavanju, hrana služi i uživanju. Pa makar onom posljednjem u životu…

Timothy McVeigh, čovjek osuđen na smrt zbog svoje uloge u bombaškom napadu na Oklahoma City 1995. godine, navodno je kao posljednji obrok tražio dvije pinte sladoleda s komadićima čokolade. Ted Bundy, prema članku o posljednjim obrocima iz 1990. koji je objavljen na Deseret Newsu, nije tražio posljednji obrok, ali je dobio odrezak i jaja, krumpir i pitu, a što je ujedno i jedan od najpopularnijih izbora za tu prigodu. 

Lui XVI. koji je osuđen za veleizdaju 1793. naručio je piletinu pripremljenu na tavi, malo peciva, kuhanu govedinu i pire. Dodatno je dobio desert koji se sastojao od dva pileća krilca, povrća, dvije čaše vina razrijeđenog vodom, komad biskvita i čašu malage.

Eichmann, da nastavim s tim slavnim zločincima, odbio je taj specijalni obrok, a umjesto toga zatražio je bocu Carmel vina s uobičajenom zatvorskom hranom sirom, kruhom, maslinama i čajem. Popio je, kažu ljudi, oko pola boce. Ostatak je navodno ostavio zatvorskim čuvarima, a moguće i da su to oni samo tako protumačili…

Saddam Hussein također je odbio ponudu cigareta i posljednjeg obroka piletine i riže. Drugi izvori navode međutim da je Hussein ipak pojeo svoj posljednji obrok te popio šalicu tople vode s medom, ali to još nitko nije potvrdio jer, realno, osim mene koji sam nekako morao prikratiti nevjerojatno dugi period koji sam čekao svoj naručeni tost, nikoga nije previše ni zanimalo.

——-

“Hoće li taj tost?”, drznuo sam se pitati nakon što sam došao do provjerenog podatka da je Saddam svoj obrok ipak odbio.

“Žurim…”, dodao sam još iako nije odgovaralo istini, ali uplašio sam se da ću i ostale dnevno političke vijesti s portala morati istražiti ako mi ne stigne brzo.

Tost sendvič sa šunkom i sirom svojevremeno je bio zaštitni znak svih boljih socijalističkih kafića bivše nam države. Šnita šunke bila je, kažu, toliko tanka da se kroz nju moglo gledati u bolju budućnost, a sir je bio onaj najjeftiniji koji se koristi samo za topljenje. Taj topli obrok othranio je bez obzira na to brojne studente, dokoličare i besposličare koji bi zahvaljujući tom tostu lakše podnosili male konjake, gusti sa šlagom, štok-kolu, amaro, gorki pelinkovac ili šibensku lozu… Vrući tost zamotan u jednoslojni papirnati ubrusić, serviran na tanjuriću usred dimom zagušena kafića paradigmatski je primjer urbanoga sendviča ranih sedamdesetih a nije, evo, ni meni tijekom ovih srednjih dvadesetih dvadeset i prvog stoljeća baš mrzak.

Naručio bih ga, shvatio sam nakon ovako dugog čekanja, i za posljednji, specijalni obrok da kojim slučajem budem osuđen na smaknuće. I to, jasno, prije svih kavijara, škampai i šparoga s hollandaiseom… Ne putuje mi se naime baš na taj drugi svijet, tamo ne žurim ni najmanje, a dok se ovaj tost u B041 dočeka možda bi mi – palo mi je na pamet – djelo palo i u zastaru.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.