Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
O’brok na Langovu trgu, smješten u rodnoj kući Augusta Šenoe, otvorio se 2018. godine kao konzervativna, konvencionalna gradska gostionica, kakvih Zagrebu nedostaje. U O’broku smo par puta sasvim korektno jeli; biftek je bio vrlo dobar, ragu od liganja i fritto misto nisu bili loši a jela na crnoj ploči ispred ulaza kraj taksi stajališta, redovito su se mijenjala. Cijene su bile decentne, posluga iznimno ljubazna, no čini se da sve to nije bilo dovoljno za uspješno poslovanje restorana.
O’brok je svoj cash flow prvo pokušao unaprijediti otvaranjem vinskog bara sa šampanjcima na čaše. Bar se otvorio u staroj Vlaškoj s druge, prometnije strane restorana, ali je brzo krahirao jer osoblje nije znalo ništa o vinu a još manje o šampanjcima, pa su nam jednom natočili Ruinart na sobnoj temperaturi i nije im baš bilo jasno zašto se bunimo.
Poslije bara, O’Brok je prostor sa strane Vlaške pretvorio u doručkovaonicu, što je razumno budući da je taj dio ulice pješačka zona kojom prolazi dosta turista. A prije par mjeseci cijeli je restoran doživio konceptualni, polukopernikanski obrat. O’brok se, naime, pretvorio u roštiljarnu koja se reklamira ćevapima, pljeskavicana, uštipcina, čak i pilećim i vege burgerima. Zanimljivo je da O’brok u smjesu za ćevape i pljeskavice dodaje svinjetinu, što je prastara receptura iz zagrebačkih predratnih ugostiteljskih škola koje se srećom više gotovo nitko ne drži.
O’brokovo novo, ćevabdžijsko ruho ipak je polukopernikanski zaokret jer je O’brokova kuhinja uz roštilj nastavila pripremati i sezonsku hranu. U su prosincu posluživali bakalar, a upravo održavaju dane mlade janjetine.
E sada, zašto bi se etablirana gradska gostionica smještena u kući utemeljitelja hrvatske beletristike odjednom pretvorila u roštiljarnu? Cash flow jedini je razuman razlog koji nam pada napamet; O’brok se po svemu sudeći bori za preživljavanje. Ili tko zna zašto želi ostaviti takav dojam.
Dok se, eto, Domino’s Pizza bori za nastavak ekspanzije, pa je na city lightse postavila reklamu, ne za pizzu nego za pržene krumpiriće. Zagrebački je Domino’s nedavno počeo prodavati pomfrit; porcija od 300 grama košta 4 eura, što je neznatno više od cijene 300 grama (dvije velike porcije) McDonald’sova pomfrita. Domino’s krumpirići imaju 700 do 900 kalorija, što zavisi i o umaku. Riječ je o otorilike jednakom broju kalorija kao u malim Domino’s pizzama, s tim da food cost za krumpiriće mora biti niži od food costa za pizzu.
O’brok kao roštiljarna i Domino’s Pizza koja se reklamira pomfritom (Domino’s u svijetu već dugo prodaje pomfrit ) dva su različita primjera pokušaja ugostiteljskih poduzetnika i sustava da osiguraju dodatni cash flow. Zajedničko im je da ni jedan ovaj primjer zapravo nema puno veze s kuhanjem ni s kvalitetom hrane.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
