BAKŠIŠ NIJE GRAD U TURSKOJ Jesu li se konobari na adventskim kućicama i u kafićima malo razbahatili oko napojnica?

Prevrće neki dan prodavač kobasica na jednoj od ovih adventskih kućica po novčaniku, traži tobože pola eura da mi vrati kusur, pa gubeći strpljenje jer kao ne uspijeva nikako pronaći taj polić, napokon kaže da, eto, nema sitno.

“Nema veze”, rekoh opušteno jer mi nije bilo prvi put da se susrećem s ovakvom metodom prisilne naplate, “idi pa usitni”.

“Sačekat ću ja!”, izađem mu još malo u susret…

Ne ulazeći sad uopće u taj bezobrazluk da je taj prodavač na ionako preskupoj adventskoj kućici, a koji mi nota bene nije pružio apsolutno nikakvu uslugu vrijednu nagrađivanja, smatrao da ima pravo na mali dio moje gotovine i za vlastiti džep, pa je još, pazite molim vas ovo, i postavio plastičnu čašicu s kvazi duhovitim natpisom da bakšiš – čuli ste tu glupu foru zasigurno već stotinu puta – nije grad u Turskoj.

U to dakle, uopće ne želim ulaziti jer još nismo došli do te točke u obrnutoj evoluciji da se od nas kao od Amera očekuje napojnica i onda kad smo cijelu uslugu zapravo izvršili sami, a o čemu se i preko bare već počela voditi intenzivna rasprava jer su ljudi počeli lagano shvaćati da stvari po tom pitanju izmiču kontroli te da nije baš normalno nakon što se deset minuta stajalo u redu za, recimo, ionako precjenjenu kavu u Starbucksu, pod nos dobiti elektronički ekran na kojemu u postotcima od izdanog računa možete odabrati iznos napojnice.

Za što? pita se svatko ali nitko, jebatga, ne zna!

U to sada neću ulaziti jer dotle još nismo došli iako ne sumnjam da s vremenom hoćemo, a ovo s adventske kućice je čini mi se samo preteča tom nakaradnom običaju. Ono na što se ovom prilikom želim referirati jest činjenica da od početka prošle godine i uvođenja eura kao službene valute, pojedini lovci u mutnom poput ovoga s kojim sam se imao zadovoljstvo susresti u kupoprodaji kobasice, vaših 50 teško zarađenih centi tretiraju kao da je 50 lipa, a zapravo je to više od tri i pol kune što nekoć i nije bila baš tako zanemariva napojnica.

Njemu, jasno, ne treba ostaviti ništa. Itekako je dobro ugrađen u cijenu proizvoda koji prodaje i po koji sam, ponovit ću još jedanput, sam došao. Ali kolika napojnica se treba od trenutka uvođenja eura kao službene valute ostaviti onima koji vas, poput konobara na primjer, zaista i poslužuju? E, to je pitanje na koje još nemamo pravi odgovor. Čini mi se naime da su tu neke stvari još poprilično nedorečene pa gosti, ali i konobari, na kraju svake transakcije ostaju uglavnom podjednako nezadovoljni i neispunjenih očekivanja.

Pokušat ću stoga nakon skoro godinu dana sveopćeg nesnalaženja ponuditi nekoliko smjernica uz pomoć kojih bi se ubuduće mogle izbjeći neugodnosti te uspostaviti neki barem donekle prihvatljiv model ponašanja u takvim situacijama, koji bi svima mogao olakšati svakodnevni i večernji život po ugostiteljskim objektima. (O tome treba li im uopće ostavljati napojnicu ili poput Azijaca na to ne trebamo ni pomišljati jer su ionako plaćeni za svoj posao koji nipošto nije teži od bilo kojeg drugog, a za koje, eto, nije običaj ostavljati napojnice, bit će više riječi pred kraj pa svakako nastavite čitati…)

——

Elem, u restoranima gdje se napojnica tradicionalno računa u postotku od ukupnog iznosa računa, ako smo barem donekle zadovoljni pruženom uslugom, mišljenja sam da stvari trebaju ostati kao i do sada. Napojnica iznosi minimalno 10 posto od ukupnog računa, a ovisno o tome koliko se konobar potrudio oko vas, pa i kuhar, sommelier ili bilo tko drugi tko se za vrijeme vašeg obroka motao oko vas i aktivno sudjeluje u naknadnoj podjeli prikupljenih napojnica, može se naravno dizati u nedogled. Sve između 20 i 30 posto naviše smatra se itekako prikladnim i svakako je dobro ostaviti.

Kod usluge u kafićima međutim, a što je u fokusu ovog zapisa, potrebno je uspostaviti nova pravila ponašanja.  U Hrvatskoj za razliku od nekih drugih zemalja na izdanom računu uglavnom neće biti istaknuta napojnica, pa ona zapravo nije ni obvezna, ali oduvijek je običaj zaokružiti na prvu okruglu brojku. Ako je, recimo, iznos računa bio 76 kuna, onome tko vas je poslužio reći ćete da vam naplati 80. Ili ako pijete samo kavu koja je nekoć koštala osam ili devet kuna, ostavit ćete mu onu razliku koja vas dijeli od cenera.

Pojavom eura nažalost stvari je potrebno nanovo definirati. Nije naime nužno kod računa od četiri eura za dvije donesene kave – jer, jasno, i one su poskupjele – zaokruživati na pet. Sedam i pol kuna je zbilja previše za takvu narudžbu i uslugu nošenja dvije šalice od šanka do stola, pa kod tako okruglog iznosa bakšiš može, sasvim suprotno njihovoj sugestiji, ostati samo grad u Turskoj. Sve što je iznad 50 centi trebalo bi, međutim, zaokružiti na 100. Tako ako je račun 1 euro i 70 centi, pristojno je ostaviti dva, a što je zapravo više od tri kune, koliko god to u novoj valuti sitno zvučalo. Isto tako, ako je račun, primjerice, 1,20 eura, zaokružiti treba na 1,50 eura. Sve ostalo, a stekao sam dojam da mnogi konobari u posljednje vrijeme upravo to očekuju, previše je i ne treba na to ni prešutno pristajati osim ako smo naravno iznimno zadovoljni uslugom, potrudili su se oko nas i cijelo to iskustvo nam učinili posebnim i pamtljivim. U tom slučaju, naravno, nema granice za nagradu, pa isto i ako smo stalni gosti oko kojih se dodatno brinu ili, recimo, gajimo određene simpatije prema osobi koja nam je donijela piće. Ali protiv svega ostalog gdje nas na temelju nedovoljnog snalaženja s novom valutom pokušavaju malo zavaljati, treba se snažno pobuniti bez obzira na to koliko nepopularno bilo. Makar i na portalu specijaliziranom za gastronomiju kao što to, evo, upravo činim…

Ukoliko nam to, naime, postane norma da za svaku narudžbu u kafiću moramo dodavati po jedan euro konobaru, što u postocima često bude i više od 30-40 posto, uskoro neće uopće biti dovoljno gostiju da sjede u kafićima, a onda će, ovo pišem za njihovo dobro, nestati potreba i za tom djelatnosti. Po svoje piće ćemo poput Talijana ići na šank ili ne daj Bože poput Amera stajati u redovima…

——-

Po pitanju one prastare dileme o davanju napojnica, da se malo vratim na to ovako pred kraj, stavovi zapravo govore o kulturi uvažavanja u svakoj pojedinačnoj zemlji i odražavaju šire aspekte društva. Od Kine do Danske, zemlje širom svijeta njeguju različite načine pokazivanja  zahvalnosti, a u jednoj nedavno na BBC-u emitiranoj reportaži prikazali su pet država koje imaju specifične običaje davanja napojnica.

U istočnoj Aziji tako, tradicija nedavanja napojnica stvar je ponosa, a konkretno u Japanu davanje napojnica nije samo neuobičajeno već se smatra čak i nepristojnim. Budući da je pružanje usluga bez napojnica u dio japanske kulture, stranom posjetiocu to stvarno treba objasniti s upozorenjem da dvaput razmisli: učiniš li to, uvrijedit ćeš ih.

“Uobičajeno je da strani turisti ostave novac konobarima u restoranima, a oni potrče za njima i vrate im novac…”, objašnjavaju na BBC-u, “Mnogi ne mogu razumjeti da ljudi ponosno rade svoj posao i da će usmena zahvala ili kompliment njihovu domaćinu biti sasvim dovoljni.

Nasuprot tome, u sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i u južnoj Aziji koncept bakšiša duboko je ukorijenjena društvena norma. Bez obzira na pruženu uslugu, očekuje se poklon ili mala napojnica. U Egiptu su, primjerice, takvi pokloni uobičajeni za radnike u restoranima, taksiste, turističke vodiče i hotelsko osoblje, ali i za otvarače vrata, zaštitare i trgovce. Po pitanju Kine, tvrde na BBC-u, čak i u najmodernijim kineskim megalopolisima poput Pekinga i Šangaja vladaju praznovjerja i tradicija. Napojnice se ne očekuju, daleko od toga, i iako se čini da je to teško pripisati zemlji opsjednutoj tehnološkim prodorom i svijetom sutrašnjice, tamo je davanje napojnica nekad bilo zabranjeno. Istovremeno, malo je zemalja koje kulturu davanja napojnica shvaćaju ozbiljno kao već više puta spomenute Sjedinjene Američke Države. Ukorijenjen je taj običaj u nacionalnoj psihi jednako kao i Super Bowl, a ponekad stranom putniku može biti teško izmjeriti ili objasniti taj duh.

Sada je uobičajeno dodati 20-25 posto na račun, a napojnica je izazov i za lokalno stanovništvo i za posjetitelje. Ovih je dana očekivani iznos eksponencijalno porastao, a mogućnost davanja digitalnih napojnica dodatno je zakomplicirala situaciju. Na previše mjesta to je samo način da se osoblju isplate niže plaće i veći trošak prebaci na kupca, pa zato posljednjih godina u SAD-u raste pokret za ukidanje napojnica i pomak prema pravednijim metodama naknade za osoblje. Taj napredak je, pogađate, veoma spor.

Peta nacija kojom su se pozabavili na BBC-u, bili su Danci koji uglavnom ne daju napojnice. Iako davanje napojnica nije njihova tradicija, posljednjih je godina u Danskoj i širom Skandinavije postala norma  zaokružiti račun u restoranu kao simboličnu gestu, a uslugu po kafićima umjesto novcem nagrađuju lojalnošću ponovljenih posjeta koji predmetnom ugostiteljskom objektu zapravo vrijede mnogo više.

Onaj kobasičar s početka priče uspio je ipak nekako pronaći 50 centi da mi vrati kusur pa nije morao napuštati svoje radno mjesto kako bi mi usitnio, ali zbog tog njegovog razbojničkog pristupa, više ga nikada neću posjetiti. Njega se to kao zaposlenika to, jasno, neće previše ticati, više bi mu taj polić značio od mog ponovnog dolaska, ali nisam baš siguran da vlasnik tog ad hoc improviziranog objekta dijeli njegov stav i dopušta politiku koja umjesto da privlači odbija mušterije… Upravo on bi stoga, najviše trebao na to paziti!

Dok BBC po pitanju napojnice ne obradi i ovaj naš kutak svijeta, nadam se da će vam ove moje smjernice o tome kada bakšiš zapravo može ostati grad u Tursko,j barem donekle poslužiti prilikom iduće posjete nekom ugostiteljskom objektu.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.