Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Negdje krajem osamdesetih godina u Crnčićevoj ulici blizu zapadnog ulaza u Maksimir otvorio se Monnet. Monnet je bio luksuzni, vrlo klasični francuski restoran, s jako visokim cijenama, hranom koja je asocirala na Tiffany, dobrim izborom jakih pića i profesionalnom poslugom. Monnet je, nažalost, propao negdje oko 1995. godine U Monnetov se prostor uselila Panda, tipičan primjer ekspanzije zagrebačkih kineskih restorana u devedesetim godinama.
U ono je vrijeme valjda svaki zagrebački kvart imao svoju kinesku gostionicu, a sve su dijelile dvije bitne zajedničke značajke: gotovo potpuno iste jelovnika kao Asia gospođe Chen, i goleme količine MSG-a u većini jela. Do danas su skoro svi ti epigonski restorani propali. Panda u Maksimiru i Peking u Ilici spadaju u sasvim rijetke primjere koji su preživjeli do danas.
Panda je usto zaista nevjerojatno popularna. Za subotnji su ručak svi stolovi bili rezervirani barem do četiri, pola pet, a kuhinja je svakih par minuta isporučivala puno jela za van. Važno je reći da je Panda eminentno kvartovski restoran: gosti se međusobno poznaju, dolaze na ručak u trenirkama s djecom, glasno komentiraju kako su im klinci narasli, i kako vrijeme neumitnoprolazi.
Panda je u svom susjedstvu toliko popularna da je jedan mlađi gospodin, preuzimajući hranu za van, doslovno rekao: “Vidimo se još popodne, ovo sad je za moje starce, a kasnije ću naručiti za ženu i sebe.” Pandin je jelovnik, dakle, skoro doslovna kopija Asijinih bazičnih menija: spring rollsi, shao mai sa škampima, ljuta salata od kupusa, šest ili sedam juha, klasična eurokineska jela od raznih vrsta mesa, neizbježni formati poput kung bao, hrskave govedine, mongolskog mesa, ili osam blaga, plus cijela stranica posvećena tie panu. Ali, hrana je tehnički više nego korektna. Riža nije bila prekuhana, a u tir panu s rakovima, povrće je ostalo uzorno hrskavo. Ni ravioli shao mai nisu bili loši.
Porcije su ogromne, a cijene umjerene: mislimo da ništa nije skuplje od 130 kuna. Vinska je lista neočekivano dobra za kvartovski kineski restoran: Coronica, Korak, Tomac, Šember, Galić, Krajančić. Ambijent je pomalo depresivno shabby, s puno crvenih lampiona na šanku, dok je servis ljubazan ali ne poznaje osnovne restoranske procedure. Stolovi su nepostavljeni, a konobaricu smo morali posebno tražiti štapiće i ubrus koji je, nažalost, papirnat.
Panda može izazvati jače valove nostalgije među onim gostima koji poznaju zagrebačku restoransku scenu iz devedesetih godina. Panda, naravno, nije nikakav gastro restoran, daleko od toga, ali prilično dobro funkcionira u žanru starinske eurokineske hrane.
Crnčićeva, Zagreb
HRANA 3/ 5 VINA 3/5 AMBIJENT 2/5 SERVIS 2/5
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
