Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nekoliko godina kasnije, Phoenix u Jurišićevoj pretvorio se iz kineskog u argentinski restoran. Tu se već moglo govoriti o prvom pravom zagrebačkom i hrvatskom steakhouseu, koji je nudio desetak raznih rezova mesa, u različitim veličinama i s prilozima karakterističnima za žanr; poput omiljenog cijelog krumpira pečenog u foliji, s kiselim vrhnjem i vlascem. Dok je Phoenix bio na vrhuncu, u Frankpanskoj se ulici otvorio steakhouse Zrinski, koji nam je ostao u sjećanju po odličnom roastbeefu.
Prvi moderni zagrebački steakhouse bio je svakako Mu u Vukovarskoj ulici, koji je na vrhuncu popularnosti hranio po nekoliko stotina ljudi na dan, i koji je držao čak i wagyu. U vrijeme Muovih dobrih godina u Hrvatskoj se počelo ozbiljnije raspravljati o odležavanju govedine, pa su neki restorani nabavili i komore za suho dozrijevanje mesa.
S dolaskom krize Mu je izgubio trećinu prometa, a vlasnici velikog prostora blizu hotela Internacional nisu htjeli pristati na manju zakupninu, pa se Mu morao zatvoriti. Masovniji uvoz američke , urugvajske i francuske govedine nije, nažalost, utjecao na otvaranje novih steakhousea, nego su već etablirani restorani uveli dodatne karte uvoznih steakova, s prilično promjenjivim uspjehom Uvozni su steakovi, naime, načelno vrlo skupi, a zagrebačka se restoranska publika –ne računajući turista-svela na vrlo mali broj ljudi, koji su voljni i sposobni platiti 250 ili više kuna za američki fillet mignon. S druge pak strane, svi razni pokušaji s domaćom govedinom, uključujući i svojedobno široko reklamirani maturo biftek, nisu dali osobite rezultate, jer se meso simentalki zaista ne može uspoređivati s mesom Black Angusa. Tako se kategorija steakhousea u koje se može imati povjerenja, svela na svega nekoliko restorana.
Oxbo je zamišljen kao tipični američki steakhouse, s ponešto predjela, juha i tri ili četiri vrste ribe. S vremenom, udio drugih jela na meniju počeo je rasti, jer se steakovi očito ne prodaju dovoljno dobro. Steakovi, redom pasmine Black Angus, vrlo su dobri do izvrsni, bilo da se odlučite za jeftiniji hanger steak, ili za fillet mignon. Vinska lista je nestabilna i nesklapna s ponudom hrane, dok je pivska lista smiješno skupa, kada je riječ o craftovima.
Mano se još prije desetak godina nametnuo kao određena vrsta steakhousea, budući da je pola jelovnika bilo fokusirano na govedinu. Iz tog su nam vremena u sjećanju ostali grčki steak (neka vrsta debele pljeskavice sa sirom i svježim origanom), te black velvet steak. Mano danas nudi govedinu različitog porijekla, od domaćeg bifteka, preko francuskog charolaisa do američkog Black Angusa i wagyua; konobari gostima donose dasku sa sirovim steakovima. Meso je uglavnom vrlo dobro, premda se teleća rebra neispravno obrađuju prije pečenja.
Uz dnevna jela i prilično kreativni meni izvrsnog chefa Hrvoja Kroflina, Mano2 nudi i posebnu listu steakova, uglavnom istovjetnu Manu u Medvedgradskoj ulici. Sva hrana u Manu2 u zadnje je vrijeme jako dobra, pa tako i steakovi. Problem Mana2 jest što se steakovi ondje natječu s dosta uzbudljivom autorskom kuhinjom, što je prilično neobično, osobito na maloj restoranskoj sceni poput zagrebačke.
Ekipa koja je što prošle zime, što ovog proljeća emigrirala iz Mana, preporodila je Johann Franck, donijevši mu svoj know how, koji uključuje pažljivo uspješno baratanje kvalitetnom govedinom. Johann Franck također donosi gostima sirove steakove, pokazuje im pojedine rezove i vrlo pažljivo priprema meso: zadnji put kad smo ih kušali, bifteci su bili jako, jako dobri. Johann Franck drži domaću, i nekoliko vrsta uvozne govedine, uključujući vrhunske pasmine za steakove. Vinska lista je pametna, s prihvatljivim cijenama.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
