Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Ovog je tjedna na Kaptolu, preko puta osnovne škole Miroslav Krleža, otvoren Bistro Himalayan Curry, koliko nam je poznato prvi nepalski restoran u Hrvatskoj. Izraz Himalayan Curry koristi se i za označavanje podžanra azijske kuhinje koji podrazumijeva mješavinu nepalske, butanske, tibetanske i raznih indijskih kuhinja. Česti su i kineski utjecaji.
Zagrebački Himalayan Curry smjestio se u nevelikom uličnom prostoru, gdje se prije nekog vremena nalazila jedna beznačajna zalogajnica a još puno prije neki dućan s hranom. Premda najtoplije pozdravljamo činjenicu da se u Zagrebu otvorio nepalski restoran, moramo odmah konstatirati da smo prema Himalayan Curryu skeptični zbog tri jaka razloga.
Prvo, na neslužbenom malom meniju koji je ujedno i letak za dostavu, uz indijska i nepalska primijetili smo i hrvatska i talijanska jela. Duboko ne vjerujemo u restorane koji kane prodavati curry i momo, ali i zagrebački šnicl i njoke s četiri sira. Mislimo da takvi restorani nemaju identitet, ne znaju što žele biti, niti su sigurni zašto rade to što rade.
Drugo, u Himalayan Curryu susreli smo se s najamaterskijom poslugom ikada u Zagrebu. Toliko amaterskom da se sve skupa pretvorilo u jedno gotovo dirljivo iskustvo. Dakle, gospodin koji nas je posluživao bio je ekscentrično ljubazan.
Problem je, međutim, što u ugostiteljstvu nije dovoljna samo ljubaznost, nego je potreban barem minimum znanja. A spomenuti gospodin nije znao ništa ni o jednom jelu s menija, kao što nije znao koja vina njegov bistro drži, premda drži svega tri bijele buteljke i nešto rinfuze.
Ta vrsta ignorancije pokazuje da ljudi koji ulaze u ugostiteljstvo misle kako je riječ o poslu koji ne traži znanje. Ali bi se svejedno bunili da im doma dođe električar koji ne zna popraviti kratki spoj ili taksist koji nije položio vozački. I treće, hrana u Himalayan Curryu nije ostavila najbolji dojam.
Okej, možda je komparativni problem svakog novog takvog restorana u Zagrebu činjenica da su Royal India i Namaste postavili ambiciozne kulinarske standarde. Svejedno, hrana u Himalayan Curryju svojom kvalitetom i prezentacijom u najboljem slučaju podsjeća na male, jako jeftine indijske i pakistanske takeaway dućane s curryem iz londonskih predgrađa.
Kao prvo predjelo naručili smo samose, koje su ujedno bile i najbolji dio ručka. Tijesto je bilo istodobno prhko, hrskavo i meko, a nadjev od krumpira i graška zaista je jako ukusan. Uz samose smo dobili osvježavajući zeleni umak s puno sirovog češnjaka, što u ovom slučaju ne možemo kritizirati, jer su nepalski umaci i prilozi poznati po sirovom češnjaku.
Za drugo predjelo naručili smo momo. Momo je jedno od međunarodno najpoznatijih nepalskih jela. Radi se o nepalskoj verziji gyoza, koja se može puniti povrćem ili raznim vrstama mesa. Mi smo se odlučili za piletinu, pa smo dobili golemu porciju od čak šest okruglica koje su bile posute vlascem i servirane u nekom kremastom, korektno skuhanom umaku. Momo je bio okej, s fino odmjerenom ljutinom i dovoljno svježine. Ukusan je i roti, kruh sličan naanu napravljen od crnog brašna i dobro začinjen.
Glavna su jela, međutim, definitivno razočarala. Piletina u rarri, jednoj od podvrsta currya, nije imala ni najblaži okus roštilja koji bi rarru trebao izdvajati od drugih stilova curryja. Također, na našoj rarri nije bilo ničeg zelenog, premda se rara najčešće dovršava mentom ili korijanderom. I treće, najvažnije, rara spada u grupu suhih curryja.
Oznaka suhi u svijetu curryja ne znači da nema umaka, nego da se meso prvo termički obrađuje uvaljano u suhe začine, dok su umaci vrlo gusti. Jelo koje smo mi dobili bilo je prepuno bogatog, srednje gustog umaka poput tajlandskih curryja s kokosovim mlijekom, koji pripadaju dosta drukčijem žanru curryja.
Drugo glavno jelo najavljeno kao tangree kebab, svelo se na previše pečenih bataka glaziranih nečim što podsjeća na bazični barbecue umak. Prezentacijski gledajući, oba glavna jela doimala se kao da su izašla iz neke jeftinije zagrebačke zalogajnice. Ne baš oduševljavajući ručak u Himalayan curryju platili smo 320 kuna, s buteljkom vrlo dobrog Geržinićeva chardonnaya.
Himalyan Curry u subotu je radio tek treći dan. Sve su moguće greške u tako ranoj fazi dopuštene. Međutim, bojimo se da je ovdje riječ o lošim namjerama, a ne o greškama. Jer, kako drukčije objasniti meni na kojem su stranica uz stranicu nepalska, zagrebačka i talijanska jela, ili angažiranje konobara koji ne zna ništa ni o jednom jelu u restoranu, kao ni o jednom vinu u restoranu.
Takve je loše namjere imao prvi indijski restoran ikada otvoren u Zagrebu, koji se prije dvadesetak godina nalazio na Opatovini i kojeg je vodio jedan više nego sumnjiv gospodin, inače trener hokeja na travi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
