Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
“ I’m going there to see my Father…” pjevao je stariji gospodin s velikom bradom, odjeven u crnu majicu na kojoj je pisalo Never underestimate an old man with Fender (nikad ne podcjenjuj starca s Fenderom). Stari gospodin, koji je sjajno izvodio Wayfaring Angel, duboku baladu Johnnyja Casha , bio je Čedo Antolić, poznati zagrebački muzičar, osvajač Porina za duhovnu glazbu.
Gospodin Antolić sjedio je s gitarom na čelu velikog stola na lijepoj terasi sesvetskog restorana Isabella, okružen s dvadesetak prijatelja i članova obitelji,od male djece do njegovih vršnjaka: neke su dame plesale oko stola, neki su sasvim mali klinci malo nervozno trčali okolo, pa su se dobitnik Porina i njegov sin odmah prebacili na dječje pjesme da bi ih umirili. Ultraljubazni i brzi konobari brinuli su se da svi za tim, i za drugim stolovima, imaju sve što im treba.
Na tako dobru, veselu, neformalnu a istodobno potpuno prijateljsku atmosferu nismo naletjeli već tisućljećima ni u jednom našem restoranu. Procjenjujemo li restoran prema gostima, Isabella zaslužuje visoke ocjene: ovako ugodni gosti ne dolaze u nepristojne, neprijateljske ili prevarantske restorane. E sada, pitanja oko Isabelline hrane nešto su nažalost složenija. Isabellu je osnovala obitelj Nekoksa 1991. godine. Restoran sada vode sinovi utemeljitelja, Kornelije i Eduard.
Problem je, međutim, u tome što su i kuhanje i pristup pićima, barem na temelju naših prvih dojmova, ostali u 1991. ili čak negdje prije. Primjerice, golemi i savršeno mekani biftek u zelenom papru patio je od dvije ozbiljne pogreške. Prvo, nakon što su ga propisno krvavo ispekli, u kuhinji su biftek još prokuhali u umaku što se ne radi, jer onda dobijete dinstano kuhani biftek. Trebali su ga naprosto samo zaliti umakom na vrućem tanjuru.
Drugo, umak je zgusnut s previše zaprške (ili gustina), tako da je imao onu lošu, ljepljivu teksturu i lagani okus po prežganoj juhi. Takvi su se umaci pripremali prije mnogo, mnogo desetljeća i osim što su preteški, oni nisu ni vizualno osobito privlačni.
Nadalje, pečeno povrće kojeg je također bilo previše, nije bilo do kraja pečeno, barem je paprike koje, naravno, uopće nema smisla peći ako ne dopustite njihovoj kožici da pocrni, jer tek onda razviju onaj specifičan okus pečenih paprika.
S druge strane, teleći kotleti bili su apsolutno perfektni, kao i paški sir nekog privatnog proizvođača, koji je, međutim, na stol došao ukrašen ružom napravljenom od mrkve, još jednim nepogrešivim znakom starinskog hrvatskog ugostiteljstva. Cijeli Isabellin meni doima se, zapravo, kao da je stigao iz zagrebačkih restorana Gradski podrum ili Stara Vlaška s početka osamdesetih godina.
Meni sadrži čak i dva flambirana jela, pa bifteke na nekoliko klasičnih načina, s ondašnjim nazivima (“obloženi biftek s jajem”) pa teleće popečke, pa zagorsku juhu s gljivama, pa šampinjone na žaru (kao predjelo), pa njoke u gorgonzoli, pa Chateaubriand, pa ramstek Maitre d’Hotel…
Zanimljiviji dio jelovnika svakako su jela s mozgom, vjerojatno telećim, koja su izumrla sa zagrebačke restoranske scene, te jela od divljači. Vrlo solidan recept za jelenji steak može se pročitati na Isabellinoj web stranici. Čuvanje obiteljske ugostiteljske tradicije svakako je vrijedno pohvale, kao što smo, uostalom, istaknuli u nedavnom tekstu o poznatoj zagrebačkoj gostionici Kod Pere. Dobar aspekt čuvanja tradicije u Isabelli ogleda se u poštenom odnosu prema sastojcima, koji su, barem kad je riječ o mesu, zaista jako dobri.
Međutim, želite li ozbiljno kuhati, morate s vremenom unapređivati kuharske postupke. A Isabellini su kuharski postupci pomalo anakroni. Kao i odnos prema vinu. Uzaludno smo pokušali popiti čašu pjenušca prije ručka, jer su oba pjenušca koja toče, jedan međimurski i jedan talijanski, bilo prilično nepitko slatki. Običaj ispijanja slatkastih pjenušaca za aperitiv također vodi u zagrebačke , ovaj put prigradske restorane, iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
Moramo, međutim, pohvaliti konobara zato što nam je omogućio da kušamo vrlo zanimljiva vina Podruma Krešić iz Šarengrada: cabernet sauvignon bio je moćan, prepun aroma i okusa, ali, nažalost, žestoko prebarikiran, dok je mlada, lanjska graševina ugodno iznenadila.
S vinske liste koja baš ne prati meni, naručili smo još Korakov pinot iz vruće 2012. koji se sasvim dobro drži. Isabella, smještena u lagano bregovitoj ulici u Sesvetama, s lijepim pogledom na obližnje zelenilo, jako je simpatičan i pošten restoran, kojem, međutim, treba modernizacija kuhanja. Ne jelovnika, koji može ostati originalno nostalgičan, nego baš kuhanja.
ISABELLA
Vinogorska 55 , Sesvete,
HRANA -3/5 VINA 2/5. AMBIJENT 4/5(terasa) POSLUGA 4/5
ne primaju kreditne kartice
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
