Posjetili smo krdo boškarina koji na Unijama slobodno pasu, povremeno se kupaju u moru i vole njuškati posjetitelje

Naš se mali stari, žuti traktor Tomo Vinković, s prikolicom sa četiri putnika na sjedalu od tvrde hrapave daske, nije ni približio prvoj skupini boškarina, a šest ili sedam ogromnih krava, bik koji još nije dosegnuo punu težinu i troje nesigurne teladi već se spuštalo s hladovite uzvisine i znatiželjno krenulo prema posjetiteljima. Okružili su nas, promatrali velikim toplim očima, pa počeli njuškati.

“Ne brinite, ove su životinje jako mirne i prijateljske,” kazao je vozač traktora, šef naseobine unijskih boškarina i načelnik Mjesnog odbora, podvodni ribolovac Robert Nikolić. U nemalom krdu boškarina koje nas je okružilo smjerno se poštuje matrijarhat. Glavna matrona, blaga ali autoritativna bijela krava označena brojem 5054, brzo je preuzela kontrolu i otjerala sve druge krave s hrpica smjese hrane koje je Nikolić podijelio oko traktorske prikolice.

“Ovo su im samo bomboni, znate “ objasnio je, “Ovdje se boškarini hrane isključivo prirodnom hranom, dakle svim mogućim biljem, od trave do kupinova lišća. A kada je suša kao ovoga ljeta, dohranjujemo ih baliranim sijenom. Kad im, pak, donesem nešto iz vreće, to doživljavaju kao desert.” Boškarinima su se na desertu uskoro pridružila tri konja, nešto manje plaha od goveda. Konji bi brzo rastjerali krave, da ih Nikolić nije potjerao. Stado ovaca koja se upravo vraćalo s pojilišta, nije se usuđivalo upustiti u prepirku za hranu s kopna.

Unijska životinjska arkadija nastala je prije šest ili sedam godina, kad je skupina lokalnih entuzijasta, uključujući Roberta Nikolića, odlučila pokušati obnoviti populaciju boškarina na Unijama.”Moja je obitelj ovdje skoro petsto godina. Ja se sjećam kako je moja baka koristila par boškarina za oranje. Cres i Lošinj bili su  svojedobno toliko puni boškarina, da je za vrijeme Venecije lokalni administrativni službenik izdavao posebne dokumente o brojnom stanju istarskih goveda na ovim otocima. Bošakrini su s vremenom nestali. Prije dvadesetak godina u cijeloj su Hrvatskoj postojala samo tri bika. Obnova je krenula prvo u Istri, a zatim i kod nas.”

Kolonija istarskih goveda na otoku počela je s četiri ili pet životinja, koje su stigle na početkom ovog desetljeća, tijekom najhladnije zime u povijesti Unija. “Imali smo pet dana snijega i leda. Traktor se jedva probijaokroz snijeg, koliko ga je bilo. Sirotim životinjama morali smo donositi pitku vodu, jer se temperatura spuštala do minus pet stupnjeva. No, tad se pokazalo koliko su boškarini izdržljivi.” priča naš sugovornik.

Danas na Unijama žive 44 istarska goveda. Bik se mijenja svake dvije godine, kako ne bi dolazilo do incesta. Stado neće prerasti 50 goveda. U Hrvatskoj, pak, ukupno ima oko tisuću boškarina, što je premalo za sve veći interes prehrambene i restoranske industrije. “Agencija za ruralni razvoj Istre u obnovi boškarina odigrala je presudnu  ulogu” objašnjava Nikolić Procedura uzgoja i upotrebe boškarina prilično je jasna. Kada boškarinima dođe vrijeme da napuste Unije, bilo da je riječ o starijoj teladi ili o već prestarim kravama i bikovima koje više nema smisla smisla držati u krdu, Nikolić i njegovi suradnici životinje ručno ukrcavaju na brod do Lošinja, gdje se prekrcavaju na veći brod za Rijeku, a iz Rijeke putuju  u klaonicu u Pazin.

Meso boškarina u klaonici zrije koliko je potrebno, a zatim se otprema u Jadrankine hotele i restorane, koji se mogu pohvaliti da zaista nude boškarine sa susjednog otoka. Slučaj unijskih boškarina jedan je od najboljih primjera dosljedno provedne lokalne gastronomske orijentacije. Oni dijelovi mesa koji se ne koriste svježi, završavaju u sve popularnijim kobasicama i salamama od boškarina.

Boškarini na Unijama cijelu godinu provode na otvorenom, pa ne poprimaju prepoznatljiv vonj amonijaka, tipičan za životinje koje žive u štalama. Kada dođu velike oluje, boškarini se sklanjaju pod viosko žbunje. Kad pada normalna kiša uživaju, jer, kako kaže Nikolić, baš vole kišu. Kad je jako vruće odlaze do mora, pa ulaze u vodu sve do koljena. “Okej, katkad i piju morsku vodu , što naravno nij  baš dobro, ali to se ne događa često,” komentira Nikolić morske sklonosti svojih goveda. Uostalom, tko bi po ljetnoj žegi odolio pogledu na more s udaljenosti od nekih tri do četiri stotine metara, koliko je druga grupa boškarina blizu moru.

Ta je druga, brojnija grupa, zapravo smještena kraj nadstrešnice s balama sijena gdje je u vrijeme našeg posjeta očekivala popodnevni objed. Kad smo traktorom krenuli prema drugoj skupini boškarina, desetak krava i veliki, zapravo još nedorasli bik (“Sada ima oko 800 kilograma, kad odraste prijeći će tonu”), uredno su se postrojili u kolonu i kasali za nama, nadajući se novoj rundi desertne prehrane. I zaista, čim je Nilolić isprazio svoju vreću pred drugim dijelom krda, gospođa 5054, neupitna boškarinska šefica, stigla je na čelu svoje grupe, pa je rastjerale sve druge krave i telce, da sama onjuši sedam ili osam hrpica kukuruzne sačme. Tek su zatim ostale krave dobile slobodan pristup hrani.

Boškarini su najveće govedo koje se uzgaja u Hrvatskoj. Njihova autohtonost nije sporna, što diže cijenu njihovoj gastronomskoj vrijednosti. U redu, boškarini nisu materijal za vrhunske bifteke, ali su idealni za sporo prijana jela, jer su prepuni  dubokog okusa koji se razvija kod dugačkih kulinarskih postupaka. A odlično se ponašaju i u bugerima, u što smo se uvjerili na terasi Bellevueova bazena, gdje smo netom poslije posjeta Unijama probali burger od boškarina.

Osim boškarina, na velikom imanju gotovo napuštenog otoka, gdje su se svojedobno komercijalno uzgajale žitarice, rashodovani kombajni još su na rubu polja, uzgajaju se i lijepe crne slavonske svinje, vesele životinje kojima se dlaka sjaji kao dobro održavanim dobermanima, dok fazani slobodno skakuću otokom nadajući se da baš danas neće naletjeti na lovce. Tu je još petstotinjak ovaca, jedno do brojnih stada koja osiguravaju dovoljne količine otočke janjetine.

Ova arkadija na izoliranom, skoro pustom ali relativno velikom otoku, zapravo je jedan od modela uspješnog, modernog i zdravog uzgoja hrane. Posjet unijskim boškarinima i ovcama trebalo bi, čini nam se, pretvoriti u redovitu turističku atrakciju Lošinja i Cresa.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.