Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U ManO2 ne idem često. Vjerojatno zato što mi je izvan ruke. Živim i radim u zapadnom dijelu grada. Međutim, svaki put kada sam u prilici posjetiti ga, osjetim nevjerojatan ushit. Riječ je o rijetkom primjeru restorana koji me nikada nije razočarao.
Često se čuju glasine da je ManO2 iznimno skup i zato ga ljudi povremeno izbjegavaju. Nakon današnjeg ručka, tu tvrdnju moram demantirati. Daleko od toga da je povoljan, ali za tu razinu kvalitete i usluge isporučio je očekivano, i više od toga.
Krenimo redom.
Osim iznimno ugodnog ambijenta, u kojem smo ipak odlučili sjediti unutra jer je vani bilo jako toplo, profesionalnost osoblja bila je na visokoj razini. Nakon pjenušca Terra Falconis, na stol smo dobili tri vrste kruha i vrlo ukusan maslac, poslužen na ručno rađenoj keramici. Podigla sam tanjurić bih s donje strane pročitala ime proizvođača. Ispostavilo se da je riječ o lokalnom keramičarskom obrtu, što je pridonijelo estetskom dojmu serviranja.
Predjelo se sastojalo od tartar bifteka i soparnika. Njihov soparnik zaista je lijep primjer izrazito ukusnog jela nakon kojeg poželite još jednu porciju. Glavno jelo bio je rib-eye koji smo podijelili udvoje, uz gratinirani krumpir i wok povrće. Meso je bilo fenomenalno: meko, masno točno koliko treba i prekrasno pečeno.
Naručili smo bocu crnog vina Trnjak vinarije Škegro iz Ljubuškog, berba 2022. Trnjak, ili trnak kako ga zovu u Dalmatinskoj zagori, autohtona je sorta koja nakon dugo vremena doživljava zasluženi revival. Desert smo preskočili, dijelom zato što u ovoj vrućini izbjegavamo slatko, ali ponajviše zato što je pred nama bio još veći dio radnog dana pa smo morali ostati fit i spremni za nastavak.
Ručak je koštao 267 eura za dvoje. Ako odbijemo Trnjak koji je koštao 106 eura, a to je, opet, druga kategorija kritike previsokih cijena i marži na što kontinuirano aludiramo, cijena hrane za tu je kvalitetu bila razumna.
ManO2 me namučio u pokušaju da pronađem obrazloženje za naziv svoje kolumne: “Što me smeta”. Kapitulirala sam. Jednostavno nije išlo. Sve je bilo odlično. Danas, kao i mnogo puta prije toga.
Ipak, smeta me sljedeće: lokacija na Radničkoj jednostavno nije privlačna za večere ili izlaske vikendom. Nikad nisam bila u iskušenju doći tamo, recimo u petak navečer s obitelji ili prijateljima. Ručak, da. Radnim danom,da. Ali vikend, nikako.
Danas sam doznala da u rujnu planiraju otvoriti restoran Mano u Medvedgradskoj. Nadam se da će to zaista biti tako i da im građevinski radovi neće odgađati otvorenje. Jer Medvedgradskoj se zaista veselimo. Prije potresa Mano je bio naš najdraži restoran.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
