Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Praznik je idealan motivator da izađemo iz grada. Prije svega zato što nikada nismo sasvim sigurni koji će restorani u Zagrebu raditi, a drugo, zato što sam odlazak iz grada stvara osjećaj da smo otišli na mali izlet.
Ovo Tijelovo odlučili smo posjetiti Ošteriju Debeluh u Brežicama. Debeluh nam nije stran, ali se ipak prerijetko odlučujemo zaputiti preko granice, što je zapravo neopravdano, s obzirom na to da granica danas gotovo i ne postoji — ili barem ne stvara veće probleme pri prelasku.
U Debeluh smo stigli rano i mogli smo birati stol. Sjeli smo na terasu, gdje nas je hladio predivan povjetarac. S parkingom je bilo manjih problema, doduše ne nama, jer su nas uputili u dvorište restorana. No svaki sljedeći gost morao je tražiti mjesto vani, a primijetili smo da time nisu bili osobito zadovoljni.
Konobarski duet bio je odličan. Stariji konobar, kojeg već dugo ondje susrećemo, u kombinaciji s mladim kolegom, fenomenalno je iznio pun restoran (pretežno Hrvata) s lakoćom i osmijehom.
Ono što kod Debeluha odmah upada u oko jest pažnja prema detaljima. Svaki stol imao je svježe ruže u vazi. Toalet je bio besprijekorno čist i mirišljav, s pažljivo odabranim dodacima, među kojima su se isticali lijepo posloženi ručnici za ruke.
Kako je ručak odmicao, primjećivali smo besprijekoran izbor tanjura, porculana i čaša za vino. Uz svaku promjenu vina dolazila je nova čaša, ispravnog oblika i predivnog dizajna. Za aperitiv nam je poslužen šampanjac Pol Roger.
Predjela smo naručili iz jelovnika, iako Debeluh često nudi i pojedina jela izvan stalne ponude. Ovoga puta to je bilo jelo nazvano „Ideja o čevapčiću”, zapravo tartar biftek oblikovan duguljasto, tako da nalikuje na čevap. Iz jelovnika smo uzeli paštetu omotanu carpacciom te carpaccio od gambera. Sve je bilo izvrsno.
Za glavno jelo odabrali smo Debeluhovu torticu, njihovo istinsko signature jelo, koje se sastoji od tartar bifteka, gusje jetre i prepeličjeg jaja. Nikada nas nije razočarala. File brancina s julienne povrćem također je ispunio naša očekivanja. Uz to smo probali i torteline s mladim kozjim sirom i janjetinom.
Jela smo pratili slovenskim vinima. Prvo Constantini Muse Gold, kupažom Chardonnaya i Sauvignona, dosta karakternom i vrlo finom. Potom crnim pinotom Santei, kojim nismo bili osobito oduševljeni, ali nismo bili ni potpuno nezadovoljni.
Sir umjesto deserta, što najčešće naručujemo, ovoga nas puta nije posebno dojmio. Moram, doduše, priznati da nije bio na jelovniku, nego su nam ga narezali na naš zahtjev, pa smo im ipak zahvalni. Svejedno smatram da bi mogli biti malo spremniji za takvu preferenciju gostiju.
Debeluh nas nikad dosad nije razočarao, pa tako ni ovoga puta. Žao nam je samo što ga ne posjećujemo češće.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
