Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U utorak smo posjetili Beštiju u Masarykovoj ulici. Prije nekoliko godina smo tamo često jeli. Ne sjećam se točno iz kojeg razloga smo prestali. Lokal je na praktičnoj lokaciji i budući da tuda često prolazimo, odlučili smo ponoviti iskustvo.
Ambijent se nije mijenjao i to je dobra stvar. Uvijek nam se sviđala ležerna energija kojom to mjesto zrači. Atmosfera je opuštena, prostor ima osobnost i nudi osjećaj neobaveznosti – kao da se tamo može doći na čašu vina i sitni zalogaj.
Beštija je u utorak za ručak bila solidno popunjena. Taman dovoljno živa da atmosfera bude ugodna, a da jak žamor ne kvari razgovor. Cijeli prostor je prilično vješto posluživao jedan konobar. Jelovnik je kratak, u skladu s bistro konceptom, ali dovoljno raznolik da svatko pronađe nešto za sebe.
Vinska karta je dojmljivija od jelovnika. Kompletna lista od četiri pjenušava vina; uključujući i jedan šampanjac, deset bijelih etiketa, jednako toliko crvenih vina te pet rosea; nudi se na čaše po pristojnim cijenama. Odlučili smo se za čašu dobro nam poznate Bibich lasine te zelen iz vinarije Pasji rep, Vipava. Vino su nam uredno točili za stolom, pokazujući nam svaku etiketu.
Hrana je bitno manje impresivna. Za predjelo smo jeli šparoge i tartar biftek. Šparoge su bile ukusne i sočne. Tartar je bio krupno nasjeckan, slabije začinjen ali korektan. Za glavno jelo smo naručili lazanje s janjetinom i hanger steak. Lazanje su bile zanimljive, sa zelenom tjesteninom koja je djelovala kao d aje iz domaće proizvodnje. Steak je poslužen jače pečen nego što smo željeli i imao je preintenzivan umak. Oba jela su bila daleko preslana.
Dodatna primjedba je da su nam uz dva jela, predjelo i glavno jelo, dali isti dodatak ili dekoraciju (nisam iskreno sigurna koja je točna svrha) trakice prženog luka. Ako ništa drugo, vizualno nije najspretnije da nam predjelo i glavno jelo isto izgledaju.
Beštija toči negaziranu vodu u vlastitim bocama. To naplaćuju 4 eura po boci. Načelno mi je jako simpatično da restorani, a pogotovo bistroi, nude nebrendiranu vodu. Ali ne po 4 eura. Pogotovo zato što nismo imali informaciju jesmo li dobili vodu iz vodovoda ili izvorsku.
Ručak za dvoje platili smo 160 eura. Na prvu djeluje puno, ali moram napomenuti da je 49 eura opravdano otišlo na četiri čaše šampanjca. Ako oduzememo taj element, Beštija je zapravo cjenovno racionalna i nudi dosta velike procije. Što se i očekuje od bistroa.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
