Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Davno sam odustala od klasičnih kafića. Ne zbog kave, već zbog dima. Onog koji se ne vidi kad izađeš van, ali ga nosiš sa sobom cijeli dan u odjeći, u nekom neugodnom osjećaju da ga primjećuju i drugi. Kad se ujutro obučem za posao, u tome sam do večeri. I zato mi je svaki ulazak u zadimljen prostor problem.
Iz tog razloga sam standardne kafiće zamijenila hotelskim barovima, gdje je pušenje dozvoljeno samo na terasi. Kad se prije koji godinu hotel Panorama obnovio i otvorio pod imenom Zonar, bila sam oduševljena jer mi je blizu kuće. Volim Zonarov vibe. Ljubazno osoblje, mladenačko uređenje s dozom urbanog šarma i dobrom muzikom. Idealno za dnevni ritual ispijanja kave. Medutim, bar hotela Zonar ima problem s udobnošću.
Na terasi, koja je ovih dana okupana suncem, stolice s betonskim postoljem umanjuju doživljaj. Gotovo ih je nemoguće pomaknuti, ni bliže, ni dalje od stola. U baru idu još korak dalje. Fotelje više potiču na ležanje nego na sjedenje, dok su barske stolice jako neudobne.
Moj dojam o Zonaru ostaje izrazito pozitivan. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je udobnost bila žrtva dizajna. U Zonaru i dalje gotovo svaki dan pijem kavu jer cijenim razinu usluge koju nude. To rijetko gdje u kafiću mogu dobiti.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
