Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Krenuli smo na odmor u Francusku EasyJetom iz Splita. Let je kasnio tri sata. U želji da nešto pojedemo prije putovanja, otvorili smo Michelinovu aplikaciju i potražili preporučeni restoran najbliži splitskoj zračnoj luci. Odabir je pao na Il Ponte u Trogiru, MasterChefova suca Stjepana Vukadina.
Il Ponte se zapravo nalazi na parkingu, što nam je u prvi mah pomalo narušilo dojam ali barem nismo morali razmišljati o tome gdje ćemo parkirati.Na izlasku iz restorana su nam ovjerili karticu, pa smo parkirali besplatno.
Il Ponte je dio većeg ugostiteljsko-hotelijerskog objekta sa šest soba, koji kao i restoran radi cijelu godinu. To je zaista rijetkost u Dalmaciji, gdje većina restorana i hotela zatvara izvan sezone. Po dolasku smo konobarici dali do znanja da nam avion kasni i da moramo “ubiti” nekoliko sati. Srdačno je odgovorila: “Na pravom ste mjestu, komodajte se.”
Kao pozdrav iz kuhinje poslužili su nam kreker s parmezanom u obliku riblje kosti, s paštetom od tune i svježim krastavcem. Zanimljivo i ukusno. Naručili smo tri predjela iako nas je bilo dvoje, jer jednostavno nismo mogli odabrati manje. Radilo se o tataru od janjetine, carpacciu s kravljom skutom i šparogama na kremi od kukuruza. Uz pjenušac Griffin s Plešivice uživali smo u raskošnom izboru predjela. Za glavno jelo naručili smo rib-eye s kroketom od palente i romba s blitvom.
Nema smisla pojedinačno opisivati jelo po jelo, jer su sva zapravo imala slične elemente. Zato ću radije dati zajednički sud. Jela su bila jako ukusna, ali prenakićena. Svega je bilo previše. Previše dodataka. Previše dekoracija. Jednostavno – previše.
S obzirom na vrhunsku kvalitetu namirnica koje restoran koristi, nije bilo potrebe da se toliko toga nudi na tanjuru. Blitva je bila možda najbolja koju sam ikad jela. Čips od čičoke bio je ukusan, ali ga je bilo previše i dominirao je tanjurom. Porcije su izdašne. Držat će nas cijeli dan.
Vinska karta je opširna ali pomalo bizarna, dominiraju hrvatska vina podijeljena po regijama, s prevelikim brojem irelevantnih etiketa. Na čaše toče 13 bijelih i 13 crnih vina, kao i četiri pjenušca, na listi je i šest šampanjaca na boce. Zaista se nadam da je i u praksi uvijek tako. U našem slučaju poslužili su sve što smo tražili.
Za zaključak, iznimno smo se ugodno osjećali u Il Ponteu. Navedene zamjerke na jela zapravo dokazuju da više nije uvijek bolje. Naš je dojam da tanjuri ne trebaju biti toliko raskošni i puni svega. Jednostavnije bi bilo bolje. Ali možda smo to samo mi.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
