
Restorani mogu biti različiti – od gostiona do onih finijih – i to je sasvim u redu. Svaki žanr nosi nešto svoje. No, moraju biti uredni i jasnog koncepta. Problem nastaje kada se ne znaju odlučiti što su, osobito kada je riječ o cijenama. Jedan takav primjer je restoran Bonaca u sve vibrantnijoj Trakošćanskoj ulici.
Bonaca nudi svježu ribu i zna je pripremiti. Jučerašnji ručak započeli smo miješanim predjelom za dvoje: dvije vrste ribljih pašteta, salata hobotnica, carpaccio od sabljarke i tune te inćune. Paštetama nismo bili zadovoljni. Dominantna slanoća nije dozvoljavala da razaznamo od čega su napravljene. Hobotnica nije bila pamtljiva. Carpaccio je bio korektan, bez većih zamjerki.
Domaća juha od rajčice bila je rijetka, naizgled prozirna. Moja kći, koja inače ne propušta juhu od rajčice, ovdje ju je ostavila u tanjuru. Brancin kao glavno jelo bio je vrlo dobar i pravilno pečen. Konobar ga je spretno očistio pred nama. Dojam je, međutim, pokvarilo maslinovo ulje bez etikete, posluženo u masnoj boci. Ne mogu doduše kritizirati samu kvalitetu ulja ali zar nije za očekivati da gosti žele znati što konzumiraju? Ostalo mi je u sjećanju, prilikom posjeta Bonaci u ljetnim mjesecima, da to isto ulje u prozirnim bocama stoji po stolovima izloženo suncu cijeli dan. To ne može biti dobro.



Osoblje restorana je nasmijano i susretljivo. Gospodin za kojeg smo pretpostavili da je vlasnik bio je vrlo srdačan i ponudio nas počastiti pićem. Gesta koja se ne viđa često. Ali uzalud. Bonaca je jednostavno šlampava. Prostor je neuredan. S ponekom rupom u zidu. Iz kuhinje dopire jak miris. Stoljnjaci su neujednačeni i loše opeglani. Čaše bi definitivno morale biti kvalitetnije, pogotovo one za pjenušac. Pjenušac od Roxanicha poslužili su nam u grubim, neprimjerenim čašama. Toalet je čist, ali nedovršen i nalikuje gradilištu.
Bonaca prodaje oboritu ribu po cijeni od 75 eura po kilogramu. Istu cijenu, primjerice, drži Zelendvor na Samoborskoj cesti, restoran s dugogodišnjom tradicijom. U Zlatnoj školjci smo zadnji put kilogram ribe platili 70 eura. Bonaca u ovoj formi ne može dosegnuti standard tih restorana – pa ne bi smjela ni sa cijenom. Bonaca ima dobru lokaciju. Ima i goste. Ono što nema je standard – ni u kuhinji, ni u ambijentu. Unatoč srdačnosti osoblja i vidljivom trudu, Bonaca mora na popravni.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.