Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Cynic, cafe i bistro nedavno otvoren u zagrebačkoj Martićevoj ulici, jedan je od najbolje uređenih lokala u povijesti zagrebačkog ugostiteljstva. S ovakvim konceptom, kvalitetom i originalnošću, Cynic bi mogao postati jedno od onih mjesta koja dugoročno mijenjaju javni život Zagreba. Donosimo pogled našeg sopisnika iz Centra.
Dest stvari koje nevegetarijanac poput mene može raditi u vegetarijanskom Cynicu u Martićevoj:
1. Tražiti “nešto konkretno”, pa se razočarati kad konobar kaže da konkretno znači cvjetača.
Pitati ga zatim: “imate li barem ribu?”, kao da je to kompromis stoljeća.
Ili, što ja znam, piletinu?
2. Učiti nove riječi.
Seitan, spirulina, kombucha – sve što zvuči kao antibiotik, a zapravo je doručak. (Pardon – brunch!)
3. Promatrati goste kao antropolog na terenskom istraživanju.
Ulica naime, koja je u prijašnja doba bila poznata po ‘opasnim momcima’, takozvanim Martićevcima čija je uža specijalnost bila prodaja cigli oko lunaparka Tivan koji se nalazio na mjestu gdje danas stoji hotel Sheraton, sada je glavno okupljalište nekog sasvim drugačijeg svijeta.
“Fakine, tučaroše i štemere koji su donedavno držali tih par stotina metara ulice nazvane po bosanskom fratru, narodnom pjesniku i tribunu fra Grgi Martiću…”, pisao sam već ranije na ovim stranicama,”zamijenili su hipsteri, milenijalci, influenceri i celijakičari”.
Ništa bolje – zaključio sam već tada – Martićevoj se nije moglo dogoditi!
U novootvorenom Cynicu taj novi svijet Martićeve ulice najbolje je vidljiv. Promatrajući ga dok sam čekao da mi veoma ljubazna konobarica, također pripadnica tog svijeta, donese njihovu domaću filter kavu koja košta svega 3 eura, a garantira najmanje dvije šalice (dakle kava je 1.5 e što je zbilja rijetkost), shvatio sam da se ovo mjesto može nalaziti bilo gdje na planetu. U New Yorku, recimo, a u njemu bi onda sjedila neka mlada Diana Keaton ili Meg Ryan na spoju s Billy Crystalom. Isti je osjećaj bio i ove subote u prijepodnevnom terminu u Cynicu, a i ljudi su bili slični.
Svi dotjerani, uredni, sa stilom odjeveni. Doručkuju. Ne proždiru neki suhi pekarski proizvod dok čekaju tramvaj, već djevojke sjede u vestama od kašmira koje otkrivaju gola ramena, neke su u retro oversized sakoima, a jedna je imala i kravatu u stilu polaznice ženskog internata u Engleskoj. Jedu neka jela prekrasnih boja koja im pašu uz odjevne kombinacije. A ni muškarci nisu baš došli u trenirkama i tenisicama za nogomet… Teme za stolovima nisu ni kladionica, ni neki gradski tračevi kao što je slučaj u onom najužem gradskom središtu.
Sve u svemu jedna veoma kulturna i pristojna gradska klijentela kojoj su ovakva mjesta zapravo prirodno stanište, a za koje nismo ni znali da ih toliko ima dok se po Martićevoj nisu počeli otvarati neki ovako svjetski lokali te im širom otvorili svoja vrata.
4. Pokušati dobiti broj telefona od one djevojke s kravatom.
5. Ne uspjeti u tome!
6. Diviti se infrastrukturi!
Ruski ministar prometa i veza u doba izgradnje transsibirske željeznice istaknuo je jednu stvar koja na prvu možda i nije bila svima vidljiva, ali s vremenom se pokazala itekako proročanska. Ova željeznica – rekao je i prije nego što će istaknuti činjenicu da povezuje zemlju – ona opismenjuje. Ona će, rekao je, opismeniti narod. Infrastruktura naime, poentirao je još jedanput kako bi to shvatili i pripadnici obitelji Romanov, itekako opismenjuje… Ta misao ostala mi je urezana u pamćenje i svaki put kada bih naišao na neki takav primjer u životu sjetio bih se njegovih riječi. Ime sam mu, primijetili ste, zaboravio, ako sam ga ikada i znao, ali njegove riječi neću nikada.
Kada uđete u toalet koji je čist, primjera radi, uredan i lijepo napravljen, neće vam past na pamet da ne pustite vodu, a kada uđete u neki prljavi iz kojega samo želite što prije izaći to će i vama biti zadnje na pameti.
O takvoj pismenosti govorim. Onoj koja nadilazi sama slova, riječi i rečenice. Pismenost je to koja cijelo društvo čini boljim i kulturnijim. Dogodilo se to u Rusiji početkom 20. stoljeća, a nečemu sličnom svjedočimo u Martićevoj ulici posljednjih desetak godina.
U Martićevoj su naime nekoć bile isključivo automehaničarske radnje, vulkanizeri i prodavaonice za autodijelove. Danas je to ulica u kojoj caruje ugostiteljski objekti. Lokali koji se posljednjih desetak godina ovdje otvaraju nešto je najbolje, po pitanju infrastrukture, što Zagreb po tom pitanju ima za ponuditi.
Da ih sada ne nabrajam, i sami znate koji su tu u Martićevoj i okolnim ulicama, a svi oni su prostrani, uredni, s puno svjetlosti i modernim interijerom. Stolovi su dovoljno udaljeni jedni od drugih, a prevladava minimalističko i ni malo nametljivo uređenje. Toaleti su isto tako, uvijek besprijekorno čisti i veliki.
Predmetni Cynic je možda i najbolji među njima. Osim velikog broja stolova, odlično mjesto za sjest je i njihov šank koji se nalazi s desne strane od frižidera sa slasticama. Na njemu se komotno može smjestiti desetak ljudi koji su došli nešto na brzaka pojesti ili samo popiti kavu. Ogromna stakla na ulazu omogućuju da se vidi cijela ulica pa i shvati kako je moguće koristiti parking od susjednog Spara ako se dolazi automobilom. Ulaz na taj parking je odmah pokraj Cynica i to je jedna od komparativnih prednosti ovog lokala nad svima ostalima u ulici, a o cijelom gradu da ni ne govorim…
Eh da, skoro sam zaboravio, savršeno su pogodili i s roza bojom. Zaokružila je cijelu tu priču o pismenosti jednog svijeta.
7. Donijeti odluku o ostavljanju napojnice. Nevjerojatno ljubazna konobarica odmah je prilikom narudžbe upozorila na činjenicu da je jedna filter kava dovoljna za dvoje ljudi, a i prilikom pronalaska slobodnog stola bila je veoma uslužna te je otkrila da su neki ljudi rezervaciju za najbolji stol napravili tek za neko kasnije doba u danu što je omogućilo dobivanje tog prekrasnog stola uz prozor bez ikakvog čekanja.
Dovoljno su profesionalni i pametni u Cynicu da osim što primaju kartice, a što je zbilja već postao neki minimum standarda za svaki ugostiteljski objekt, nude opciju ostavljanja napojnice putem POS aparata. Gore spomenuta konobarica dobila je stoga 15%, a ja nisam morao trčati u potragu za nekim barem donekle prepoznatljivim bankomatom kakvih u Martićevoj baš i nema.
8. Shvatiti da je alkohol, hvala Bogu, još uvijek vegetarijanski.
Naručiti dovoljne količine s poprilično kvalitetno sastavljene karte.
9. Ohrabren alkoholom, pokušati još jednom kod djevojke s kravatom…
10. Na kraju – otkriti da nije problem u restoranu, i tome što nema ničega konkretnog, nego u mojim predrasudama.
Pa se, dok grizem topli sendvič od falafela, ili nečega drugog što još uvijek nisam naučio izgovoriti, pitam zašto zapravo cijeli život nisam konzumirao isključivo ovakvu hranu… (Vjerojatno zato što nije bilo ovakvih mjesta kao što je Cynic).
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
