ANATOMIJA USPJEHA Zagrebački Tač prolazi kroz razdoblje koje se restoranima dešava samo jednom; gostiju je previše i nitko ne pita za cijene

06.10.2025.
| Kult Plave Kamenice

Tač na Vrhovcu postoji skoro trideset godina i uvijek je dobro radio. To znamo iz iskustva, jer ga povremeno posjećujemo još od kraja devedesetih. Ali, ovo što se s Tačom događa unatrag godinu dana nadilazi kriterije dobrog restoranskog biznisa.

Unatrag godinu dana Tač je uletio u ono sasvim rijetko restoransko razdoblje, u gotovo iracionalnu zonu, koja je definirana s dvije ključne činjenice:

1. Gostiju je previše

2. Nitko ne pita koliko što košta

Tač, naravno, ima jelovnik, ima i tamnozelenu ploču s bogatom dnevnom ponudom, ali bar 90 posto gostiju naručuje u dogovoru s vlasnicima ili konobarima.

U zadnjih tridesetak godina u samo smo tri zagrebačka restorana s višim rangom cijena vidjeli tako velike i neumorne gužve kao ove godine u Taču. Radilo se o Okrugljaku pred kraj devedesetih, Baltazaru između 2003. i 2006. i povremeno Carpacciu. Evo kako je izgledalo rano poslijepodne u Taču u subotu, 4. listopada.

U prostoriji blizu šanka svi su stolovi bili puni do 13:30, uključujući tri šestice (stola za šestero). U glavnoj blagovaonici (improviziranom zimskom vrtu) veliki su se stolovi počeli puniti već u 12:45. Kad smo odlazili oko 16 sati, pred vratima su stajale grupe novih gostiju.

Kako je Tač od vrlo popularnog restorana postao megapopularan restoran? Prvo, Tač uistinu jest najbolji restoran s tradicionalnom hranom u Zagrebu. Gosti očito i dalje vole nacionalnu kuhinju, pod uvjetom da se kuha zaista dobro, s dobrim sastojcima. Tačova gastroideologinja Vesna Miletić u subotu je, recimo, ispekla odličnu pitu od vrganja i lisičarki. Drugo, Tač je poslije korone unaprijedio ponudu. Tačova vitrina s ribama najbogatija je u Zagrebu. Trofejni izložak u subotu bila je fantastična kirnja od četiri kilograma. Kad u Zagrebu ručate veliku kirnju, to ćete pamtiti bar neko vrijeme.

Bitno je naglasiti da Tač ne manipulira svježinom: u subotu nije bilo živih škampa jer ih nije bilo u nabavi, pa vlasnicima nije palo napamet da gostima ponude škotske smrznute škampe. Treće, Tač doista jest sezonski restoran; rajčice u Taču ovog su ljeta bile jednako pune okusa kao rajčice u mikrosezonskim fine dining restoranima poput Nava i Mana2.

Četvrto, Tač goste zadivljuje obiljem svega i svačega ukusnog, pa gosti imaju osjećaj vrijednosti za novac premda cijene definitivno nisu niske. Porcije patke s mlincima toliko su velike da smo dio hrane morali odnijeti doma. Ni tartar biftek nije bio mnogo manji.

I peto, vlasnici Vesna i Tihomir Miletić doslovno su neprekidno na poslu. Radni dan gospodina Miletića počinje prije osam zbog nabave, a često završava poslije ponoći. Postoje, dakle, jasni razlozi zašto je Tač sada na apsolutnom vrhuncu popularnosti. Vesna i Tihomir Miletić iskusni su i pametni profesionalci koji znaju da megapopularnost njihova restorana neće trajati vječno. Ali, zaista su zaslužili da uživaju u Tačevom uspjehu.

PODIJELI