U konobi Mašklin i Lata održan je šahovski turnir na kojem su sudjelovali Zvone Boban, Dejan Kotiga, Ratko Rudić, Ivan Račan….

Restorana na Zelenom valu, koliko mi je poznato, ima svega 2 (riječima: dva). Moguće da ih trenutno ima i više, pa će mi netko zbog toga prigovoriti jer kao  promaknuo mi je neki na nekom križanju, ali već sutra ili preksutra će se i taj, ako uopće postoji, ugasiti kao što se već godinama gase svi na tom prometnom pravcu, osim ova dva koja ću, budite strpljivi, već u sljedećoj rečenici i imenovati.

Riječ je, jasno, o talijansko-ribljem restoranu Gallo u Castellum centru u Hebrangovoj i konobi Mašklin i Lata u podrumu Hebrangove 11. Taj dugački gradski potez tako nazvan zbog usklađenog rada semafora koji vozilima što se određenom brzinom kreću cestovnim smjerom s nizom križanja reguliranih semaforima osigurava pravodobno uključivanje zelenoga svjetla a time i neprekinutu vožnju, ranijih godina se međutim mogao pohvaliti itekako bogatom restoranskom ponudom. Karaka je, primjerice, obilježila ugostiteljsku povijest grada Zagreba koliko i Saloon, Charlie ili,  štojaznam, Ujevićevo Blato.

Nema tko tamo nije zalazio, a u doba Pave Kremenića to je bilo jedno od glavnih okupljališta glumaca, kazališnih i filmskih djelatnika i svih drugih umjetnika, ali ponajviše one legendarne Dinamove generacije iz ‘82. koja je tamo imala čak i posebnu sobu u koju bi se sakrili kad bi im s ulaza javili da je Ćiro došao u inspekciju da vidi je li netko od njegovih igrača predugo zaglavio. Ni Tiffany na uglu Gundulićeve i Hebrangove nije bio ništa manje slavan, a takvih lokala, da sada ne nabrajam jer ovo nije prisjećanje na neka bolja vremena već priča o humanitarnom šahovskom turniru kako ćete uskoro i sami shvatiti, na Zelenom valu bilo je iz godine u godinu sve više dok to odjednom nije stalo.

Gužve na Zelenom valu postale su naime nepodnošljive, a kako se tamo teško i parkirati, ljudi su se preorijentirali na restorane u pješčkim zonama ili one s osiguranim parking mjestima. Osim što im se nije dalo tražiti parking na Zelenom valu, nije im se, iskreno govoreći, dalo ni spuštati u podrumske prostore kakvi su tamo bili uobičajeni za restorane i klubove. Trend odlazaka u restorane ispod zemljine površine u Zagrebu je jednostavno prestao.

Sada se tamo, dakle, otvara malokoji restoran, uglavnom je trend zatvaranja i onih rijetkih koji se zbog nekih zastarjelih ideja ipak odluče na taj potez pa potraju taman koliko nekome treba da me upozori da ga nisam spomenuo. Ali ova dva gore navedena restorana i dalje ponosno stoje kao neki podsjetnici na zlatno doba Zelenog vala, a po svemu sudeći dobro i rade. Ovaj prvi poznat je po dovođenju VIP gostiju i turističkih grupa veće platežne moći, bio je tamo i francuski predsjednik Macron prilikom zadnje posjete našoj prijestolnici, a drugi – u kojemu je svojevremeno kuhao i Stephan Macchi – preko tjedna uglavnom okuplja ljude iz pravosuđa, policije, sigurnosnih službi, političkih stranaka i one koji se tom svijetu nastoje nekako približiti (makar da ih zamole da im dodaju sol).

Nije to, međutim, sva klijentela restorana koji je već godinama zadužen i za catering u VIP loži GNK Dinama. U njihovim tjesteninama, ribi i škampima po sasvim korektnim cijenama uživaju dakako i ljudi koji s gore opisanim svijetom nemaju niti žele imati bilo kakve veze, a i Mario Stanić je tamo jedno vrijeme snimao intervjue za svoju veoma hvaljenu emisiju Neuspjeh prvaka koja se na Areni Sport prikazuje kao sastavni dio programa o Sportskim igrama mladih. Bio sam tamo kad je radio jedan od posljednjih intervjua s Trenerom svih trenera, a u kojem je Ćiro pohvalio njihov livanjski sir što od nekoga tko je odrastao na travničkom siru i nije bilo za očekivati.

Klijentela Mašklina i Late koju je, evo, potrebno posebno spomenuti a zbog koje ovo zapravo i pišem, ona je koju sam ovu nedjelju u poslijepodnevnim satima tamo zatekao; onih pedesetak šahom opčinjenih fanatika koje je šahovski velemajstor Alojzije Janković već treći put okupio na humanitarnom turniru.

Bilo je tamo, da vam odmah kažem, nekih ozbiljnih faca!

——-

Elem, čim sam se spustio u zbilja lijepo uređeni prostor Mašklina i Late, ugledao sam pedesetak vjerojatno najpoznatijih ljudi u državi. Bili su tu svi: od televizijskih voditelja, glumaca, pjevača, nogometaša bivših i sadašnjih i drugih sportaša pa sve do onih za koje bi nam možda svima bolje bilo da nisu poznati – političara. Za istim stolom sjedili su Mladen Bodalec i Ratko Rudić, Silvio Marić i Dean Kotiga i, recimo, Dean Kotiga i Danko Družijanić. Zajedničko svima je bilo šahovska ploča na stolu ispred njih i tih 64 polja te neograničen broj kombinacija na njima.

Eh da, skoro sam zaboravio, bio je i Zvonimir Boban, strastveni šahista, ali on je ovaj put, baš poput mene, samo promatrao…

Šahovski velemajstor i bivši prvak Hrvatske Alojzije Janković kojega sam već ranije spomenuo kao inicijatora ovih turnira koje cjelokupni prihod od donacija doniraju jednoj udruzi za brigu o djeci sa zdravstvenim problemima, već se dugo bavi promotivnim aktivnostima vezanima uz šah. Ima svoj kanal na YouTubeu na kojem nastoji pokazati da  šah može biti zabavan i da poznati igrači mogu uživati u igri, ali široj publici će biti najpoznatiji kao voditelj šahovske emisije na HRT-u 3. On tamo u svega pola sata rekonstruira znamenite partije, objašnjava poteze, daje povijesni kontekst tim dvobojima i na nevjerojatno opušten i duhovit način taj iznimno televizični tip nas podučava toj krasnoj igri.

Znate ono kako nogometni komentatori i analitičari poput Joška Jeličića od kul sporta naprave užasno dosadnu stvar? E, kod Alojzija je upravo suprotan slučaj… Puno ljudi koji su šah igrali prije dok su bili mlađi, a onda su iz nekog razloga prestali, ta njegova emisija je opet vratila igri. Tamo 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća šah je bio jako popularan u bivšoj Jugoslaviji pa tako i u Hrvatskoj, i sad se kroz ovu emisiju i turnire poput ovoga u Mašklin i Lati duh šaha vraća u Hrvatsku. Čak i mlađe generacije, pa i oni koji nikada nisu igrali, nerado propuštaju ovakve šahovske susrete jer na njima otkrivaju svoju ljubav prema tom sportu…

Vlasnik Mašklina i Late Žarko Ivanković sjajno je to prepoznao i Alojziju ustupio svoj restoran na Zelenom valu gdje se, ponovit ću, ove nedjelje okupilo više od pedeset zvijezda zaljubljenih u šah. Niti jedan restoran u centru Zagreba, odgovorno ovo tvrdim pa čak i pod punom kaznenom i materijalnom odgovornošću, nije tijekom cijelog ovog vikenda uspio okupiti takvu klijentelu. Iako je pobjednik turnira na kraju bio Bruno Šimleša, na dobitku smo – osim strastvenih šahista, djece za koju se prikupio značajan novac i Alojzija koji svakim danom uspijeva sve više sa svojom misijom da popularizira šah – i svi mi koji navijamo da na Zelenom valu opstanu barem ova dva restorana koja su se unatoč svemu uspjela održati više od dvadeset godina. Ovakve promotivne aktivnosti koje Mašklin i Lata savršeno pametno suorganizira, garancija su da će barem u njihovom slučaju tako i biti.

Nema više Karake i Tiffanija, kao što sam naveo na početku, pa ni Altamire u Palmotićevoj ni LR-a nekoliko kuća dalje prema Jurišićevoj. Sorisso, Voncimer, Eggspresso i riblja konoba Čiho također više ne rade, ali možda baš kao što je to slučaj sa šahom, iz podruma u Hebrangovoj 11 proklija novi život restoranske scene duž zelenim semaforskim svijetlima osvijetljenog dijela grada.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.