MIRO PAR Ne znam kako bi se Ujević, Krleža i Radić snašli u Zagrebu 2024. godine

Tin Ujević, jedan od naših značajnijih pjesnika, nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme šišanja i brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brico upita:

Kako hoćete da Vas obrijem? 

Bez riječi! odgovori mu legendarni Tin.

Zbilja šteta što takvi teški, introvertirani, autodestruktivni tipovi poput Tina Ujevića ili štojaznam Dylana iz Beverly Hillsa, više nisu na cijeni. Barem ne kod djevojaka!

Ni u današnjim frizerskim salonima, uvjeren sam, ne bi dobro prošli… U Neni, na primjer, ne bi imali baš previše tolerancije za takve duhovite doskočice. Tamo se šišaju ozbiljni ljudi poput Todorića, Plenkovića a donedavno i Mamića, pa bi jedan ovako neozbiljni brzo bio otpremljen iz stolca.

U današnje doba Tin više ne bi mogao sjediti ni u svom Blatu na uglu Masarykove i Gundulićeve, a kamoli da bi tamo poezijom osvajao ženska srca i ljubio ruke konobaricama kako je to nekoć bio slučaj. Lokal su mu preuzeli neki kicoši i od jednog takvog boemskog mjesta, a koje bi i danas zasigurno našlo svoju publiku, pokušali su napraviti neki šminkeraj u talijanskom stilu i u tome, barem ako se mene pita a i Tin bi se zasigurno složio, neslavno zakazali.

Ne bi ni Vladimir Vidrić ni Domjanić više visili s društvom ispred HNK, cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k’o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju muževe i iz studentske dokolice palili automobilske gume, lišće, stare krpe i cipele. Jedan od njih donio je svojevremeno i nekakvu zastavu pa su, eto, zapalili i nju, a povijesne knjige o tome izvještavaju iscrpno. U današnje doba naišli bi, čini mi se, na osudu javnosti kao što je to bio slučaj s onim mladim ljudima koji su za vrijeme lockdowna svoju potrebu za druženjem ispunjavali upravo na toj lokaciji. 

Stjepan Radić se, ispričavam se na maloj digresiji, jednom toliko napio baš ispred HNK da je cijelu noć hodao gradom i svojim bivšim djevojkama – duž Masarykove, pa Tesline i naposljetku nešto malo po Gajevoj – ostavljao kratke ljubavne poruke u poštanske sandučiće. Mislim da je to prvi slučaj drunk textinga ikad zabilježen (naravno, podjednako neuspješan kao i svi ovi u današnje doba).

Sad bi svi oni morali sjediti u Kavkazu i piti kavu i čaj od nekih osam do devet eura… Kavana jeste fantastično uređena, moram priznati, vjerojatno najbolje u gradu, a i bečka šnicla im je dobra pa su s obzirom na to i lokaciju cijene možda i opravdane, pogotovo jer ne postoje dva takva mjesta u gradu a mnogo manje kvalitetni ugostiteljski objekti ne naplaćuju baš toliko manje koliko bi trebali, ali za ove gore navedene pjesnike bi te cijene ipak bile prevelike. A upravo takvima su, barem u njihovo vrijeme, služile kavane koje su se nazivale kazališnima… Šminkeri su uvijek imali neka svoja druga mjesta.

A.G. Matoš bi možda još sjedio na onoj klupi na Gornjem gradu s koje je promatrao Zagreb, ne košta ga ništa a u vrijeme ove inflacije i pomahnitalih cijena to je itekako bitan kriterij, ali Antun Mihanović bi zasigurno morao potražiti novo mjesto za skladanje hrvatske himne, jer je u prizemlju njegove zgrade otvoren Krašov kafić u kojem si ne bi mogao priuštiti kavu ni kad bi uz pomoć Josipovićevog ZAMPA retroaktivno naplatio sve tantijeme za svoje najpoznatije djelo. Kobasice koje prodaju u ovo adventsko vrijeme, jer osim što su Kraš istovremeno su eto i Pivac, da ni ne spominjem. Spomenut ću samo da mi se čini kako u slatkišima od trenutka preuzimanja štede na čokoladi, a u kobasicama na mesu.

Moj imenjak Krleža, isto tako, ne bi više mogao sjediti u kavani Pariz, koju su 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom) niti bi tamo čitao Zürcher Zeitung i Journal de Genève kako je to činio početkom 20. stoljeća. Na toj bi adresi u današnje doba eventualno mogao stajati u redu za blagajnu i čitati mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta.

Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menzi, casino, bilijar klub i još svašta nešto, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge druge zagrebačke ugostiteljske objekte – neriješeni imovinski odnosi. Zbog toga je više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena nekim reklamnim plakatima, a tek nedavno je u taj prostor ušao lanac trgovina Drogerie Markt, među rajom poznat i kao DM. Pisao sam već ranije o tome, ali nije na odmet ponovno spomenuti.

Umjesto, dakle, rasprava koja je Krleža tamo vodio o Vidovdanskom hramu Ivana Meštrovića, a za vrijeme kojih je polemizirao o tome je li Meštrović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa tvrdeći da, nažalost, on to nije, sada bi mogao raspravljati isključivo s nekom ludom susjedom kakvih u centru nipošto ne manjka, o tome tko je prije stao u red na blagajni. Ili, također učestala prepirka na tom nekoć kulturnom mjestu, da li je stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala u košarici…

Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih ondašnjih protivnika doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, ne bi tako brzo povukla i priznala da je u krivu, već bi mu itekako zagorčala tu krležijansku kupovinu higijenskih potrepština nakon koje bi sasvim sigurno zamolio Belu da u buduće ona bude ta koja će odlaziti u kupovinu.

Kako je bilo? pitala bi ga ona po povratku kući primjećujući da nešto nije u redu, a on bi prekršio i ono svoje legendarno da nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.

Nikak! odbrusio bi vidno uzrujan, napominjući da, eto, nije uzeo ni one bodove na koje ga ona stalno podsjeća.

——-

Marija Jurić Zagorka, nadalje, više se ne bi iz svog stana na Dolcu spuštala do Tkalčićeve po kavu već bi je pila u novom trendovskom kafiću Broom 44 odmah pod njenim prozorom, napravila bi pri tome moguće i neki selfie jer bi shvatila da je slika nažalost skoro u potpunosti uzela primat nad pisanom riječi, a Milivoj Dežman bi u prolazu nazvanom po njemu i njegovu ocu na taj crni vrući napitak mogao pozvati Ljerku Šram koju bi to zasigurno dojmilo. Ima tamo jedan baršunasti kafić koji u ponudi ima i kolače, pa ukoliko bi joj zdravstveno stanje to dozvolilo, upravo tamo bi po tko zna koji put mogla odbiti njegovu prosidbu.

Nije joj, uostalom, ni daleko od Streljačke ulice gdje je odrastala u roditeljskom domu, a gdje uslijed novih cijena metra kvadratnog, barem kako se to po oglasnicima prikazuje, više ne bi mogla ni prespavati u nekom improviziranom apartmančiću sklepanom u svrhe dnevnog najma.

Najveći šok bi, međutim, Dama s kamelijama doživjela kad bi vidjela što je preostalo od za nju izgrađenog sanatorija Brestovac, ali to je jedna sasvim druga, mnogo šira i ne toliko za gastronomiju vezana tema, a na ovim stranicama, moguće da ste primijetili, bavim se isključivo time. Stalo mi je, naime, više od bilo čega drugoga da znam kako bi se sve ove naše gore navedene spisateljske i ine veličine, naši nekadašnji sugrađani, snašli u ovom današnjem vremenu i, još važnije mjestu – centru grada. Gdje bi izlazili? Da li bi, baš kao u svoje vrijeme, bili nositelji promjena i novog duha koji bi prvo zahvatio sve ono unutar Lenuzzijeve potkove, pa onda i dalje, ili se eto ni oni ne bi mogli oduprijeti sveopćoj letargiji koja je posljednjih godina zahvatila naše ne samo u potresu već i u divljem kapitalizmu i pitomom klijentelizmu nastradalo društvo.

Centar grada, pa onda još i onaj glavnog grada u državi, najbolji je prikaz tog mentalnog i duhovnog stanja za koje pitam se postoji li uopće lijek, te da li bi ga ovi naši nekadašnji sugrađani uspjeli pronaći kad ga već ovi sadašnji, kako mi se čini, ni ne traže.

Odgovor na to pitanje nažalost nikada neću dobiti, mogu samo ovako o tome malo fantazirati na portalu specijaliziranom za gastronomiju, ali zahvaljujući svemu onome što su nam oni ostavili u nasljedstvo mogu s velikom sigurnošću pretpostaviti da im se ova trenutačna situacija, barem u centru grada gdje su nekoć obitavali i koji su svojim prisustvom oblikovali, nikako ne bi svidjela.

Ostali bi – kako je to Tin najviše volio – bez riječi!

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.