Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

KRATKA CRTICA IZ DANAŠNJE KAVANE MEDULIĆ Tu sam Krleža, tu kupujem

“Sjedim u kavani Pariz, što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), čitam Zürcher Zeitung i Journal de Genève,”zapisao je Miroslav Krleža u svoj dnevnik 25. kolovoza 1916. godine – a ja, njegov imenjak, nešto malo manje od 110 godina kasnije, skoro pa na isti dan, u svoj upisujem kako stojim na istom mjestu, koje se doduše danas zove Drogerie Markt, i čitam mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta.

Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menzi, casino, bilijar klub i još svašta, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge zagrebačke ugostiteljske objekte – propast zbog, među ostalim, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Zbog toga je ona više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena reklamama, a tek nedavno, ima zapravo već par godina, u taj prostor ušao je ovaj maloprije spomenuti lanac drogerija.

I, neka je, ali o tome na zaprepaštenje svih onih koji pate za nekim prošlim vremenima u kojima se, nota bene, sasvim drugačije živjelo, tek pred kraj ove crtice.

——

Elem, u kavani Medulić znale su se na prvoj jutarnjoj kavi pa onda i kasnije, na podnevnim čašicama kratke žestice izredati generacije zagrebačkih i hrvatskih likovnjaka. Sve od prvog crteža, poteza kistom i prvog potpisa u indeks obližnje Likovne akademije, preko izložbe sa skupnim ili samostalnim katalogom pa sve do monografije, antologije ili profesorske titule, likovnjacima je kavana Medulić bila polazišna točka, ali prečesto i krajnje odredište.

Kad se, međutim, kaže da je Medulić kavana likovnjaka, onda naravno treba dodati da je takvo tituliranje ipak proizvoljno i paušalno, te da to nipošto ne znači da se u njoj nisu sastajali i razni drugi umjetnici i kulturnjaci. Također, a ovo je podjednako bitno za spomenuti: u nju su zalazili i obični prolaznici, namjernici te znatiželjnici, a jedni od važnijih gostiju bili su studenti koji su se voljeli okupljati oko Antuna Gustava Matoša i slušati njegove priče i doživljaje. Tin Ujević, Nikola Polić, Ljubo Wiesner i Fran Galović bili su neki od tih studenata koji su satima pozorno sjedili uz Matoša i upijali njegovo profesionalno, ali i životno iskustvo. Vremenom su i svi oni, možda baš zbog ovog kavanskog iskustva, postali značajni hrvatski književnici koji su u suvremenoj teoriji književnosti – moguće da ste načuli tijekom školovanja – dobili mjesto uz velikog A. G. Matoša.

U ovoj kavani su, nadalje, osim čaše vina, žestice, kolača ili štrudle, mogli doći i do sve vodeće lokalne i europske štampe, a gostima je na raspolaganju bio i besplatni telefon.

Imali su, dakle, sve na raspolaganju osim besplatnog WiFi priključka, ali možda i bolje da to nisu imali jer bi njihovo socijaliziranje, baš kao što je slučaj u današnje doba i s današnjim generacijama, zasigurno bilo zakinuto.

——

Krleža je u svojim dnevničkim zapisima, da se ponovno vratim odakle sam krenuo, opisao i raspravu koja se tamo vodila oko Vidovdanskog hrama Ivana Meštrovića, a u kojoj je polemizirao o tome je li Meštrović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa, tvrdeći da nažalost on to nije. A ja, evo, na istom tom mjestu raspravljam s jednom starijom gospođom o tome tko je prije stao u red na blagajni. Ona mi, naime, tvrdi da je tu već neko vrijeme samo da je nakratko skoknula po gel za tuširanje koji je na popustu, a meni nije promaknulo ni da je i bez tog diskontnog gela stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala u košarici.

O tome sam, baš poput Krleže o Meštroviću, bio spreman diskutirati satima, danima, pa čak i mjesecima…

Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih mnogo ozbiljnijih protivnika; doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, vrlo brzo povukla, te priznala da nije u pravu, a ja sam nesmetano mogao okončati ovu svoju krležijansku kupovinu higijenskih potrepština u ovom nekadašnjem neslužbenom hramu kulture i centru društvenog života.

I dobro je da je tako jer alternativa tomu je, kako mi se čini, a dokaz za to je nepobitan i zapušteno stoji svega nekoliko stotina metara dalje na Ilici, ono što se događa s podjednako kultnom kavanom Corso. A  to je, nažalost, unatoč raznim najavama i obećanjima, i dalje jedno veliko ništa.

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

KRATKA CRTICA IZ DANAŠNJE KAVANE MEDULIĆ Tu sam Krleža, tu kupujem

by Miro Par time to read: 3 min