Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Scena 1: U novom, vrlo trendovskom zagrebačkim restoranu s dobrom hranom, naručujemo S.Pellegrino. Konobarica ne zna što je S.Pellegrino pa se ide savjetovati s kolegicom. Vraća se i pita nas želimo li gazirani ili negazirani S.Pellegrino. Međutim, ne postoji negazirani S.Pellegrino. Mirna voda tog talijanskog proizvođača zove se Acqua Panna. Konobarica, koja nije posve nova u poslu, ne zna što prodaje i ne može zapamtiti naziv dvije buteljirane vode koje njen upmarket restoran redovito nudi.
Scena2: Sjedimo u popularnoj zagrebačkoj zalogajnici, koja je u tom trenutku gotovo prazna, jer smo došli između ručka i večere. Osim nas, tu je još četvero ili petero gostiju. Naručujemo čašu Šoškićeva Sauvignona i bocu Radenske. Vino ne dolazi, voda ne dolazi. Gledamo na sat. Prošlo je točno osam minuta da bismo u praznom restoranu dobili čašu vina. Koja, međutim, nije stigla s mineralnom vodom nego s bocom vode iz vodovoda. Podsjećamo konobara na narudžbu. On se zbunjeno okreće i nakon još koje minute čekanja, vraća se s naručenom vodom.
Scena3: U restoranu jednog dobrog zagrebačkog hotela naručujemo butelju Fevreova Chablisa. Konobar nam donosi vino na sobnoj temperaturi, što je potpuno nedopustivo jer se Chablis mora piti rashlađen. Nema veze, pričekat ćemo da se butelja ohladi u kibli s ledom. Konobar nam poslije desetak minuta otvara vino, rastače ga u tri čase i zatim ponovo začepljuje bocu plutenim čepom i vraća je u kiblu. Takav postupak nikad nigdje nismo vidjeli. Butelja koja se otvara za jedan stol načelno se nikad ne začepljuje, osim ako to gost zatraži. Sami točimo iduću rundu jer konobara nema, a čep stavljamo na tanjurić kraj posude s ledom. Naručujemo drugu butelju. Iako je konobar morao vidjeti da smo čep stavili sa strane, on opet poslije prvog rastakanja začepljuje i novu bocu.
Scena4: Ulazimo, vrlo rano, oko 11:45, u jednu poznatu zagrebačku roštiljarnu koja nije mala, i u kojoj taj čas nema nikoga. Konobar nam želi dati najgori, najmanji stol kraj vrata. Pitamo za veći stol. Konobar inzistira na najgorem stolu. Odlazimo jesti u lokal preko puta. Poslije sat vremena prolazimo kraj roštiljarne. Više od pola stolova i dalje je prazno, uključujući i onaj najlošiji.
Scena 5: Prije otprilike mjesec dana u jednom veoma dobrom zagrebačkom etničkom restoranu telefonom rezerviramo stol za šestero. Konobar potvrđuje rezervaciju. Dolazimo u dogovoreno vrijeme. U restoranu, međutim nitko ne zna ništa o našoj rezervaciji.
Sve ove situacije dogodile su se u Zagrebu, u načelno dobrim restoranima unatrag pet tjedana. Na moru stanje može biti i gore. Uredništvo Kulta Plave Kamenice iznimno poštuje restoranski servis i konobarski posao. Međutim, ne smijemo prešutjeti činjenicu da u novijoj povijesti hrvatske restoranske industrije, dakle unatrag najmanje 30 godina, restoranski servis u cjelini nikad nije bio gori.
Kad bismo htjeli biti zločesti, organizirali bismo izbor za najgoreg konobara u Hrvatskoj. Kandidata je bezbroj. Nedostatak kompetentne radne snage u ugostiteljstvu ovog je proljeća doslovno eksplodirao i počeo izazivati niz neugodnih situacija. Prilično je jasno da će se u narednom razdoblju restorani izdvajati po servisu. Oni malobrojni restorani koji uspiju okupiti profesionalne konobare, bit će u golemoj prednosti pred svim drugim restoranima s neizbježno groznim servisom.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
