Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Općenito govoreći, kvaliteta kuhanja, pa čak i kvaliteta sastojaka u zagrebačkim restoranima konstantno raste. No, svejedno, i dalje se, često i u relativno skupim restoranima, katkad serviraju jela koja ne zadovoljavaju minimalne profesionalne standarde. Evo naše kolekcije najlošije hrane koju smo probali u Zagrebu od pandemije do danas. Važno je reći da se ovdje ne radi o izdvojenim tehničkim pogreškama, nego o pogreškama u sustavu, koje mogu biti namjerne zbog nebrige i ušteda, ili slučajne zbog neznanja ili nepostojanja jasnog koncepta.
Dakle, možete jesti preljuti curry. Možete jesti curry s previše češnjaka. Možete jesti curry koji miriše po curry prašku, što je prilično nedopustivo jer se ni jedna od milijun vrsta curryja ne kuha s curry praškom iz dućana. Ali, do posjeta Kung Fu Expressu nikad nigdje, u Aziji, Americi, zapadnoj Europi ili Hrvatskoj, nismo probali curry bez okusa i mirisa. Začini, dakle, arome, sama su suština grupe jela koja se nazivaju curry. Bezmirisni i bezokusni curry gotovo je jednaka besmislica kao, recimo, tartar biftek bez govedine. Zato je curry u ovom fast food lokalu blizu Dolca uvjerljivo najgore jelo koje smo probali u Zagrebu u zadnjih nekoliko godina.
Silk je odlično uređeni restoran s groznom vinskom listom i ignorantskom hranom. U Silku smo lani, par tjedana poslije otvaranja, dobili ružičastu, polusirovu piletinu. Obožavamo sirovo meso. Međutim, piletina je vjerojatno jedino meso koje se ne smije servirati polusirovo. Polusirova piletina nije samo golemi gastronomski faux pas, nego i razlog da sanitarna inspekcija zatvori restoran.
Crveni curry u Silku vrlo lijepo izgleda, fino miriše i optimalno je ljut. No, kad pojedete drugu žlicu vidite da je ustvari riječ o nekoj masnoj tekućini, prepunoj kokosovog mlijeka, koja nema teksturu curryja, i koja ostavlja dojam kao da je netko pomiješao kokosovo mlijeko s instant prahom za crveni curry. Silkov crveni curry ima, otprilike, jednako puno veze s kuhanjem, kao juhe iz vrećice.
U kineskom restoranu velikog poslovnog kompleksa u Strojarskoj servirali su nam odmrznuto, jedva podgrijano i krivo deklarirano jelo (radilo se o kozicama a ne o škampima), koje je bilo među najskupljima na meniju. Ovakav, blago rečeno prevarantski pristup ugostiteljstvu mogao je i morao dovesti do samo jednog ishoda. Asian Garden je bankrotirao.
U Tajeru, restoranu proslavljenog golmana Dražena Ladića, donijeli su nam biftek koji je bio doslovno kuhan a ne pečen. Radilo se o daleko najgorem bifteku koji smo u zadnjih nekoliko godina dobili u Zagrebu. No, kuhani biftek samo je teška pogreška. Tajer je na ovu listu dovela činjenica da nam je konobar uz biftek ponudio poluslatki muškat. To nije pogreška, nego golemo neznanje voditelja restorana i samog sirotog konobara, koji se nije doimao posve mlado i neiskusno. Tajer je, srećom, s vremenom postao puno ozbiljniji restoran, koji je povremeno prilično solidno posjećen.
Ovdje je riječ o još jednom dinstanom a ne propisno pečenom steaku koji se, da stvar bude gora, poslužuje s tartufima bez mirisa i okusa. Prilično je nevjerojatno da restoran butiknog hotela s pet zvjezdica poslužuje takvu, kako bismo to blago rekli ,a da ne uvrijedimo vlakove i avione, kolodvorsko aerodromsku hranu.
Mr.Moo vode i u njemu kuhaju neki dragi, simpatični ljudi. Koji se, tko zna zašto, žele baviti fine diningom. Što im baš ne polazi za rukom. Od dvanaest jela koliko smo jedne zimske noći probali u Mr.Moou, dva do tri su imala smisla, dok su sva ostala bila beskrajno dosadna, bezokusna i puna pogrešno kontekstualiziranih tehnika “modernog” kulinarstva Mr.Moo nije uspio, pa se prije nekog vremena preimenovao u Torero. Nadamo se da će Torero pokazati nešto racionalniji i suzdržaniji pristup gastronomiji.
Dražen Boban vodi neke od najboljih zagrebačkih restorana na čelu s Vinodolom. Bilo bi krajnje vrijeme da gospodin Boban preuzme i restoran Boban, u kojem se kontinuirano loše jede. Oko preklanjskog Božića u Bobanu su nam donijeli tagliatelle s tunom i cherry rajčicama, koje su se raspadale na prvi dodir vilice, pa smo cijeli tanjur morali vratiti. Konobar je svjedok. U redu, greške se događaju. Svatko može prekuhati pastu. Međutim, pripremati tjesteninu sa svježim rajčicama u prosincu više je od pogreške. A servirati drniški ili dalmatinski pršut pod San Daniele, što nam se dogodilo na istom ručku, nije samo teža pogreška nego znak loše namjere ili barem loših procedura u kuhinji.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
