Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Razloga za negodovanje definitivno ne bismo trebali imati. Iza nas je još jedna iznimo uspješna turistička godina, kako mi to volimo sročiti “rekordna”, popratile su je i fantastčne berbe u posljednjem desetljeću, ako zaboravimo na kišnu i razvodnjenu 2014. Uostalom, većina vodećih hrvatskih vinara već je u kolovozu ostala bez vina.
Popilo se “sve“. Mi u Plavom podrumu pobrinuli smo se na vrijeme, prvenstveno zahvaljujući profesionalnosti naših distributera, da naši gosti nestašicu ne osjete. Protekle godine su hrvatska vina na Decanterovim World Wine Awards osvojila 3 platinaste i 16 zlatnih medalja, vinska Hrvatska definitivno se afirmirala kao vinska destinacija na karti svijeta, čak je ovaj tjedan američki Vogue i to u vrijeme trajanja Tjedna mode u New Yorku online objavio članak pod naslovom “Move over Tuscany: Why Croatia’s Wine Regions Should Be on Your Radar“. Ne znam čiji je, ali bio je to briljantan marketinški potez, gdje se hvali kvaliteta hrvatskih vina, bogatstvo autohtonih sorti, ali i prekrasne vinarije, luksuzni hotelski kapaciteti, dobra restoranska ponuda i azurno more. Doista nikada do sada nije se toliko ulagalo u vinsku industriju.
Hrvatski sommelier klub u protekloj godini također je imao zvjezdane rezultate. Čak 400 polaznika završilo je tečajeve u tri razine, što je nevjerojatan i rekordan broj. Diže se kvaliteta vina, prodaja je rekordna, razina vinskog znanja raste, ali sav taj silni uspjeh nipošto nam ne bi trebao udariti u glavu. Jer situacija na terenu je još daleko od idealne. Cijene vina nezaustavljivo rastu, što je globalni trend, neki naši vinari su samo minimalno korigirali cijene, zbog rasta cijene energenata ali i stakla, što je normalno, dok je većina poskupjela bez obzira na kvalitetu koju nude u boci. Tomac i Krauthaker endemska su vrsta i hvala im na tome. Vidjet ćemo da li će se rast cijena odraziti i na potrošnju. Neka hrvatska kultna vina, čim ih zovemo kultnima znači da su dobra, ali da li su baš toliko dobra da bi opravdala 50-postotno povećanje cijena? Tržište će odreagirati.
Stalno smo u nekom raskoraku. En primeur kušanja graševina i malvazija već su odrađena, što je uobičajena procedura u najavi nove berbe, ali sada ta vina ne bi trebala izaći na tržište minimalno do ljeta. Znamo da to neće biti slučaj. Kada je pokrenuta Vinistra, sjećam se da je bilo riječi kako je početak svibnja prerani termin za prezentaciju mladih vina, ali je bio vezan uz Dan grada Poreča. Druga je činjenica da npr. malvazije prosječnih proizvođača i traju na vrhuncu forme do kraja ljeta, a onih najboljih tek tada i ulaze u top formu.
Trenutno vlada nestašica na tržištu, a onda se neke respektabilne etikete pojave na policama centara. Kao nikada do sada u modi su pjenušci i rosei. Plešivica je i po sortimentu i po klimatskim uvjetima rođena za proizvodnju klasičnih pjenušaca, ali Dalmacija npr. to nipošto nije. Ma tko voli zdepaste pjenušce? Turisti će naravno sve probati i popiti, ali da li će se i dogodine vratiti na čašu više? Nisam sigurna. Pošipi su senzacionalni, Grk također, Plavac mali i Babić su posve unikatni, možda bi bilo dugoročno pametnije koncentrirati se na ono u čemu smo Bogom dani. Rosei i tradicionalni Opolo optimalna su ljetna vina. Turisti ih poistovjećuju s morskim ambijentom i godišnjim odmorom, a i mi smo ih zavoljeli. I na svu sreću prestali su biti samo ženska vina.
Još uvijek nismo dovoljno vinski “odrasli” čim nam 75-80 posto potrošnje čine mlada vina. Vinari se i teže odlučuju za proizvodnju „ozbiljnijih“ i odležanih vina, što bi se u narednom periodu trebalo mijenjati, ako smo željni svjetske afirmacije. Neke sorte za to nisu spremne. Poput naše žlahtine. Pjenušci i stil mirnih reduktivnih jednogodišnjih vina, žlahtini stoje kao saliveni, ali za barikirane ili macerirane, pa čak i slatke varijante sorta jednostavno nema dovoljno tijela niti ekstrakta niti nakupljenih šećera i nikada ih neće niti imati. Zašto trošiti vrijeme?
Velika je novost da, barem na našem kvarnerskom području, 10 posto prodaje čine prirodna vina… ali nije zlato sve što sja, visoke hlapive nikada neću prihvatiti kao dio stila. Zato su…Ipša, Dobravac, Piquentum, Clai, Sontacchi, Tomac, Križ precizno izbrusili svoj stil i itekako su vrijedni kušanja… Mali su i unikatni, svjetlosnim godinama daleko od uniformirano-predvidljivog stila nažalost većine proizvođača.
Naši distributeri tradicionalno odrađuju izvrstan posao u smislu da se ponajbolja svjetska vina uredno mogu pronaći i na našem tržištu. Problem je što su se neki poigrali i sa cijenama i zašto bi mi plaćali dvostruko višu cijenu od Talijana, Nijemaca ili Francuza za istu bocu? Schengen i Euro dodatno bi nam trebali dati vjetar u leđa.
Veseli me što smo ponovno počeli dodatno cijeniti naše pionirske proizvođače. Još do pred par godina, svi su tražili neka nova imena, jer su im “stara” bila pomalo dosadila. Danas shvaćamo i ispravno cijenimo njihovu veličinu, znanje, iskustvo i predanost, ali i senzacionalne rezultate. Vertikale terana, grand cru malvazija, grand cru plavca malog ili slavonskih visokih predikata nikada nisu bile preciznije.
Dragi moji vinski prijatelji, uživajmo u našim vinima, redovno kušajmo i svjetske uspješnice, kako bismo još više cijenili naše, ali i držali ih na oku! Svima nam od srca želim uspješnu nadolazeću sezonu, još „rekordniju“ od prošle! Živjeli!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
