Mardešić je jedna od dvije tvornice sardine na hrvatskim otocima. Prije mnogo godina bilo ih je čak 32

Ribarstvo i tvornice plave ribe u drugoj su polovici 19. i većem dijelu 20. stoljeća bile glavni izvor prihoda za stanovništvo jadranskih otoka. Kako piše Branko Šuljić, vodeći hrvatski medijski stručnjak za ribarstvo, prva tvornica za preradu ribe na hrvatskom dijelu Jadrana otvorila se 1975. godine u Komiži, a zvala se baš Mardešić, po utemeljiteljima braći Kuzmi i Josipu Mardešiću. Najveći poticaj preradi ribe, nastavlja Šuljić, donijelo je otkriće sterilizirane konzerve 1879. godine.

Tada počinje prava eksplozija pogona za preradu sardina na istočnoj obali Jadrana. U jednom je trenutku na našoj obali radilo čak 59 tvornica za preradu ribe, a od toga 32 na otocima. Svojedobno je samo na Visu djelovalo točno deset riboprerađivačkih pogona. Poslije Drugog svjetskog rata taj se trend nešto smanjio, ali nije posustao.

Naime, u pedesetim i šezdesetim godinama na hrvatskoj su obali radile 22 tvornice ribljih konzervi, koje su bile geografski precizno raspoređene, od Umaga do Slanog. Nažalost, u šezdesetim godinama tvornice za preradu male plave ribe počele su se gasiti. Domovinski rat i privatizacija ubrzali su taj proces, tako da su danas na hrvatskim otocima preostale još samo dvije tvornice ribljih konzervi; Mardešić u Salima na Dugom otoku, i Sardina na Braču.

Mardešić na Dugom otoku otvoren je u prvom valu poduzetničkog entuzijazma za preradu ribe, još davne 1905. godine, što znači da upravo slavi 115. rođendan. Riba se u Salima konzervira od 1907. godine. Mardešić je skoro cijelo ovo vrijeme, s iznimkom nekoliko godina kad tvornica nije radila, bio jedan od glavnih socijalnih i ekonomskih kohezivnih faktora na Dugom otoku. Da bi se razumjela važnost tvornice ribljih konzervi na mjestu poput Dugog otoka, potrebno je ponešto znati o samom otoku.

Dugi otok preko puta Zadra, sedmi je najveći hrvatski otok. Ali, kao ni na susjednom Ugljanu, na Dugom otoku nikad se nije razvio turizam. Ozbiljnog turizma nema čak ni danas. Petnaestak godina stara anegdota o Romanu Abramoviču najtočnije svjedoči koliko je Dugi otok turistički nevin. Naime, dvojica kolega iz Jutarnjeg lista, gdje smo tada radili, kupili su , negdje 2005. godine, vikendice na Dugom otoku. Pa su nas tog ljeta svaki čas nazivali u redakciju, tvrdeći da Roman Abramovič onaj Roman Abramovič, milijarder i vlasnik nogometnog kluba Chelsea, svako jutro anonimno i posve neometano pije kavu u nekom lokalnom kafiću. 

Znali smo, naravno, kako je Abramovičeva jahta usidrena blizu Dugog otoka, ali nismo vjerovali ni riječ o tome da Abramovič mirno čita novine i pije kavu na rivi, a da ga nitko ništa ne pita. Bili smo uvjereni da su naši prijatelji sve to izmislili, dok nam jedno jutro nije sletjela fotka Romana Abramoviča, u majici i kratkim hlačama kako se vraća iz ribarnice s vrećicom punom srdela. Oko njega nije bilo nikoga, čak ni tjelohranitelja.

Fotografiju smo, naravno, objavili, kao jedinstveni dokaz da cijeli Jadran ipak nije turistički kontaminiran. U takvom posve neturističkom okruženju, sasvim je normalno da se moralo živjeti od ribarstva i ni od čega drugog. A Dugi otok povijesno je važan za hrvatsko ribarstvo. Naime, ne Dugom je otoku pronađen najstariji pisani trag u kojem se spominju ribarstvo i trgovina ribom kao poslovna djelatnost. Taj je zapis star preko tisuću godina. Očigledno je, dakle, kako je ribarstvo esencijalni element identiteta Dugog otoka.

Na Dugom otoku živi vrlo malo ljudi, oko dvije tisuće. Sali su najveće mjesto na otoku sa 740 stanovnika prema popisu iz 2011.godine (općina Sali ima više stanovnika).  Tvornica Mardešić redovito zapošljava oko osamdeset radnika.  Mardešić prerađuje jadransku srdelu, dakle ulov lokalnih ribara. Stoga nije pretjerano reći da Sali i veći dio Dugog otoka žive od svoje “fabrike”, kako se Mardešić desetljećima kolokvijalno naziva.

Tvornica Mardešić u devedesetim je godinama prolazila kroz teška vremena. Indikativno je da je proizvodnju u Mardešiću obnovila zadruga Ribarska sloga iz Kali na Ugljanu, što dovoljno govori o značaju Mardešića za cijeli zadarski akvatorij.

Godine 2006. Mardešić kupuje riječka firma Jadranski pomorski servis. Prije tri godine u vlasništvo ulazi francuska kompanija Chancerelle, koja spada među vodeće europske tvrtke za preradu ribe. Chancerelle i zadarski Plichardus kao sadašnji suvlasnici uložili su u Mardešić više od pet milijuna eura, a cilj je da proizvodnja dosegne 12 milijuna limenki godišnje.

Zanimljivo je da je kroz sve faze ponovnog uzleta Mardešića, od obnavljanja proizvodnje do značajne strane investicije, tvornicu vodila jedna te ista osoba, direktorica Marina Depolo. Mardešić je danas stabilan, ozbiljan proizvođač ribljih konzervi, čija se sirovina, što je presudno važno, i dalje bazira na jadranskoj srdeli, što znači da Mardešić osigurava posao svom okruženju, kao i da promovira lokalni, održiv i iznimno zdrav proizvod.

A riblje konzerve u cijeloj Europi postaju gastronomski hit: malu plavu ribu izravno iz limenki poslužuju najprestižniji barovi u velikim europskim metropolama, poput Champagne Socialista u Milanu ili Septime Le Cavea i Le Syndicata u Parizu . U Portugalu i Španjolskoj već se javlja pokret craft proizvođača srdela i inćuna Bilo bi, zapravo, jako dobro, kad bi na našoj obali, osobito na otocima, bilo više primjera uspješne prerade autentične lokalne hrane, poput Mardešića iz Sali.

Ovaj sadržaj produciran je u suradnji s tvornicom Mardešić

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.