Zašto su Heineken, Becks, Corona i Tuborg (i mnogi drugi globalni brendovi piva) stekli tako loš imidž?

Na web stranici Beer Advocate jednoj od najutjecajnijih na globalnoj pivskoj sceni, uz Heineken stoji ocjena 65 i oznaka poor (loše). Uz Becks također piše 65 i poor. Uz Tuborg stoji 64 i poor. Uz Coronu pak piše 56 i awful (užasno). Riječ je o ocjenama na skali do 100 bodova.

Usporedbe radi, kad bi bilo koje poznatije vino dobilo 65 ili 66 bodova nitko ga ne bi htio kupiti. Kad bi dobilo 56 bodova, niti jedna trgovina ne bi ga stavila na police. Heineken, Becks, Corona i Tuborg i dalje se dobro prodaju, jer njihove globalne korporacije ulažu milijarde u reklamu i distribuciju. No, njihova globalna privlačnost postojano blijedi .

Ta vrsta piva nema imidž jeftinih narodnih piva kao što su Ožujsko ili Karlovačko, gdje nikog nije briga za kvalitetu, a nema ni status “pravog ” piva. Oni, zapravo, spadaju u grupu pivskih brendova, koji su se našli na krivoj strani pivske povijesti, baš kao i Laško o kojem smo jučer pisali, i koji sada ne znaju kako da se iz toga izvuku. O čemu se ovdje zapravo radi?

Unatrag dvadeset i više godina velike su se pivske korporacije prilagođavati generacijama kupaca koji su htjeli pivo s malo okusa, malo alkohola, puno svježine i dobrim dizajnom etikete. Niske su cijene također igrale ulogu jer u predcraft eri većina kupaca nije htjela trošiti na pivo. Osim toga, početkom dvijetisućitih svjetska je industrija pića procijenila da će mlađe konzumente najlakše mobilizirati šećerom, budući da su odrasli na coli i drugim soda pićima..

Pa su tako svojedobno ugledne australske vinarije umjesto suhih počele proizvoditi polusuha vina, destilerije su počele smanjivati postotak alkohola u bourbonima, dok su pivovare odlučile globalne brendove učiniti neutralnima: Gorčina je postala nepoželjna značajka u pivu, što je, naravno, sasvim apsurdno. Cijeli je taj sustav financijski sjajno funkcionirao do prije desetak godina kad su se počela događati dva važna procesa, koja upravo revolucionarno mijenjaju svjetsku pivsku industriju.’

Riječ je o craftu koji je pivu vratio jake okuse i lokalni karakter, te o milenijalcima, koji ne žele kupovati bezukusno globalno pivo (baš kao što ne žele jesti industrijsku majonezu). I tako su brojni veliki brendovi piva, namjerno dizajnirani da budu bezukusni i beskarakterni, odjednom, usprkos svim milijardama uloženim u reklame, postali najprezreniji dio svjetske pivske industrije.

Taj će se logični i kvalitativno opravdani trend vjerojatno nastaviti i u narednih nekoliko godina, a veliki se mediokritetski brendovi neće izvući tako da na tržište plasiraju svoje “craftove” (Heineken je prvi počeo prije par godina) nego da poboljšaju bazično pivo.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.