Visa Inspire

Kult Plave Kamenice

Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji

Kornati vina

U Illmitzu smo bili na čuvenom Kracherovu danu velikih svjetskih vinarija

Illmitz je malo mjesto u Gradišću blizu mađarske granice, za koje nitko u svijetu nikad ne bi čuo da nije Aloisa Krachera. Illmitz, vjetrovito i sivo ravničarsko selo s 2359 stanovnika, dvije male podružnice RBA i Erste banke i jedno pet vrlo jeftinih gostionica od kojih ni jedna ne prima kreditne kartice, dom je najglasovitijeg austrijskog vinara svih vremena. U doba dok Austrija još nije postojala na svjetskom vinskom globusu, pretkraj devedesetih godina prošlog stoljeća, Robert Parker u svojim je čuvenim debelim Vodičima koji su odlučivali sudbine velikih Bordeauxa i kalifornijskih caberneta i chardonnaya, po dvije ili više stranica posvećivao Aloisu Kracheru, pažljivo opisujući desetine njegovih slatkih vina koja su se i onda i danas proizvodila u malim serijama. Mnoge Kracherove buteljke Parker je ocjenjivao s više od 95 bodova, pa je Kracher gotovo instantno postao svjetski slavan: u Hrvatsku je njegova vina prvo uvozio Nino Dusper.

Alois Kracher umro je od raka 2007. s nepunih pedeset godina. Posao je preuzeo njegov sin Gerhard Kracher, koji je ojačao poziciju kuće distribuiranjem mnogih slavnih svjetskih vina u Austriji. Pa je tako nastao jedinstveni vinski happening, jedan od najelitnijih u Europi, o kojem se u medijima uglavnom ne izvještava jer ondje ne dolazi puno medijskih djelatnika (prošle nedjelje nismo vidjeli ni jednu TV kameru). U Illmitzu se, dakle, početkom rujna održava manifestacija Wines Around the World, koja okuplja vinare koji posluju s obitelji Kracher, pa poneke vinske trgovce i puno privatnih kupaca. Kracherova nedjelja velikih svjetskih vina odvija se u dva prostora. U vrtu, vinoteci i barovima Kracherovih toče se bezbrojna vina njihovih suradnika, od raznih Gajinih linija do washingtonskog Quilceda Creeka, dok se u gospodarskoj zgradi preko ceste održavaju majstorske radionice koje često vode sami vlasnici najuglednijih svjetskih vinarija. Lani je Angelo Gaja probio sva vremenska ograničenja prezentacijom koja je trajala između dva i tri sata. 

Gerhard Kracher i Aldo Sohm

Ove su godine masterclassovi počeli već u deset ujturo, predstavljanjem njemačke vinarije Reichsgraff Von Kesselstatt, čiji se najvažniji vinogradi nalaze u Moselu. Između 10 i 15 i 11 kušali smo osam rizlinga, od koji su najjači dojam ostavili Spatlese Josephshofer Monopol s osam posto akohola, 69 grama šećera i 8,3 grama kiselina iz 2013. godine, te Auslese Josephshofer iz 2003. godine s 93.5 grama šećera, i svega 6,7 posto grama kiselina, što nije spriječilo ovo eterično, bogato, nevjerojatno opojno vino da ostavi dojam kao da ispred sebe ima još pedesetak godina života. Suhi su rizlinzi korektni, dok je feinherb (kabinett s dvadesetak i više grama šećera), baš jako dobar.

Zatim smo se po hladnom pljusku vratili u Kracherovu bazu, gdje se više od stotinu ljudi motalo između izloženih vina (Quilceda Creek Cabernet Sauvignon iz 2013. izrazito je moćan i američki u onom dobrom smislu tog opisa), da bi zatim, prirodno, stali u red kraj punktova s hranom: doručkovali smo lijepo pečenu zlatnu pastrvu, pa smo se još divili raskošnom izboru lokalnih sireva. U podne je počeo masterclass stare bordoške vinarije Cos d’Estournel, kojem smo se najviše veselili budući da njihova vina unatrag desetak godina dobivaju najviše moguće ocjene, uključujući i nekoliko čistih stotki.

Vlasnik Cos d’Estournela osobno je vodio masterclass

Cos d’Estournel, čuvena vinarija iz St. Estepha, čiji su vinogradi naslonjeni na još mnogo čuveniji Chateau Lafite u Pauillacu, u vlasništvu je francuskog velepoduzetnika Michela Reybiera, čiji je posinak, Dimitri Augenblick, vodio degustaciju četiri Cosova vina. Gospodin Augenblick, inače dugogdišnji direktor Cosa, ponaša se kao ruski tajkun a ne kao francuski vinar, pa smo tijekom kušanja morali slušati najnevjerojatnije izjave, poput tvrdnje da u Bordeauxu više nema loših berbi (nego mediji izmišljaju loše berbe), ili pak konstatacije da je 2012. zapravo bila izvrsna. Budući da je bar jedan od četiri Cosa ostavio fenomenalan dojam, gospodin Augenblick nije nas uspio previše izbaciti iz takta. Radilo se o berbi 2010. koju je Parker ocijenio s 97 bodova, i koja posjeduje onaj karakteristični , nevjerojatno intenzivni mirisni zid po kojem se Lafite, Latour i slična vina iz dobrih godišta razlikuju od ostalih crnih vina u Bordeauxu i većem dijelu svijeta. Cosov moćni bouquet iz 2010. sadrži puno začinskih elemenata, tamnog voća i grafita, sa sasvim malo vanilije i dima koji će se rastopiti u idućih nekoliko godina. Premda još relativno mlado, vino je već sada jako hedonističko, jer su tanini toliko zreli i fino granulirani da ne skupljaju usta. Radi se o velikom, klasičnom vinu, koje bi moralo trajati još četrdesetak ili više godina.

Za razliku od Cosa iz 2006. koji je lijepo, intenzivno, voćno i duboko vino, ali već sada ciglastom bojom na rubovima čaše i elementima tartufa i kave na nosu pokazuje znakove pretjerane zrelosti. Cos iz 2006. trebalo bi piti što prije, uz divljač ili vrlo intenzivnu janjetinu. Pagodes des Cos iz 2012. je drugo vino Cos d Estournela i doima se prilično beznačajno, dok je bijeli Cos iz 2013. sjajan primjer bordoškog sauvignona,s nešto semillona da zaokruži teksturu i ublaži vrlo intenzivan sauvignonski nos. Poslije Cosova masterclassa odlučili smo se odmoriti od velikih vina i pogledati kako izgleda tmurna nedjelja u austrijskom selu blizu mađarske granice.

Pa smo ručali u Illmitzeru, lokalnoj krčmi s maštovitim jelovnikom. Bouillabaisse od riba iz obližnjeg jezera Neusiedel (odogovornog za botritis koji je proslavio Kracherova vina), košta nekih pet eura, bečki šest eura, preblago začinjeni gulaš s perfektno mekanom teletinom bez ijedne žilice stoji desetak eura. Sve je, dakle, jednako jeftino kao u Zagorju, osim filea smuđa koji košta 17 eura. Hrana je precizno skuhana, no vina su, i to baš u svjetski relevantnom vinskom selu, apsolutno grozna, pa smo tijekom cijelog ručka uspjeli popiti tri male čaše nekog lokalnog gruner veltlinera iz lanjske berbe.

Ručak smo zapravo zalili na idućoj prezentaciji u Kracherovoj vinoteci, i to aristokratskim, ultimativno izvrsnim šampanjcem Charles Heidsieck Blanc de Millenaires iz 1995. godine, koji se ponaša slično Dom Perignonu iz velikih berbi – što je stariji to je graciozniji. Poslije pjenušavog intermezza za štandom Charles Heidsiecka, sudjelovali smo na još dvije majstorske radionice.

Na prvoj su predstavljena skupa i rijetka vina male švicarske obiteljske tvrtke Gantenbein. Nijedan od dva njihova chardonnaya nije nas impresionirao. Premda gospodin Gantenbein kaže da želi proizvoditi mineralna vina u stilu Grand cru Chablisa, chardonnay iz 2010. i chardonnay iz 2015. gotovo da su asocirali na masivan stil Paula Kistlera, s tek ponešto naglašene mineralnosti .

S druge strane, crni pinoti obitelji Gantenbein jako su dobri do odlični. Pinot iz 2005. jednako je mlado, vitalno i svježe vino kao famozni Cos iz 2010. Pinot iz 2007. svilenkast je i seksi, a pinot iz 2015. toliko mlad da se na prvi pogled čini kako se u njemu osjeti samo beskrajno puno voća. No, poslije nekoliko minuta, i uz malo više koncentracije, lako je prepoznati savršenu strukturu, puno buduće elegancije i istu onu svilenkastost koja odlikuje 2007. Gantenebeinova smo vina prvi put kušali u Illmitzu. Crna su nas ozbiljno impresionirala.

Poslije Švicarske, na red je došao Pijemont. Luca Roagna, nasljednik vinarije Roagna iz Barbaresca, predstavio je niz ekološki proizvednih Barbaresca i Barola iz 2012. godine koji su, naravno, premladi da bi se uopće mogli piti, pa smo ih uglavnom mirisali, slušajući poučno predavanje o razlikama između pojedinih položaja nebbiola. Onda nam je Luca donio par buteljki Barbaresca Paje iz 2008. godine, od grožđa s mikrolokacije Crichetti. To je vino kompleksno, kiselo slatko, užitno, intenzivno, zaokruženo, s bouquetom od petnaestak lako prepoznatljivih elemenata (od ljubičica i ruža, preko malina i kupina do smole). Vino je toliko posebno, da smo imali osjećaj kao da nam se događa nešto zaista iznimno vrijedno.

Luca Roagna

Posljednju je prezentaciju održao sam Gerhard Kracher. Kako je već bilo kasno, a nas je u ponedjeljak čekalo intenzivno jutro, propustili smo Kracherov masterclass, što, naravno, nije bilo pristojno prema domaćinu ove zaista jedinstvene vinske smotre, koja može funkcionirati i kao predavanje za doktorat za pojedine stilove vina.

Ponešto Kracherovih vina kušali smo ipak na izložbenim stolovima, a Chardonnay iz 1997. sa 130 grama šećera spada među ona vječna slatka vina koja su ,uostalom, neugledni Illmitz u Gradišću proslavila širom svijeta. Vlasnik Vivata Boris Ivančić, koji nam je pomogao da dođemo na ovaj zaista ekskluzivni Kracherov događaj, odlučio je prespavati kraj plitkog jezera. Idućeg je jutra javio da Illmitz ipak izgleda mnogo veselije kad je sunčano, i kad ne puše neugodni stepski vjetar.

Foto: Kult Plave Kamenice i Gerhard Kracher

aqua-panna-sidebar
ulje-2021-naslovnica

aviation-gin

U Illmitzu smo bili na čuvenom Kracherovu danu velikih svjetskih vinarija

by Kult Plave Kamenice time to read: 6 min