Slavica i Vlado Borošić spadaju među utemeljitelje moderne vinske industrije u Hrvatskoj

Prošlog je petka u Esplanadi udruga G.E.T. odlikovala zagrebački bračni par Slavicu i Vladu Borošića nagradom Bijeli grozd za životno djelo. To je, zapravo, druga nagrada za životnu djelo koju su Borošići dobili. Prva im je bila uručena 2008. godine u zagrebačkom hotelu Westin, u povodu promocije jednog vinskog festivala koji se u međuvremenu ugasio; nagradu su im dodijelili organizatori tog festivala.

Obitelj Borošić upoznali smo prije točno 27 godina, u prosincu 1990. u netom otvorenoj vinoteci na Pantovčaku broj 9, gdje se nalazi njihova obiteljska kuća u kojoj i danas žive. Visoki, mršavi i čupavi Vlado Borošić prilično nas je iznenadio, jer je prije kušanja par slovenskih vina (ako se dobro sjećamo radilo se o tramincima obitelji Cvetko), hladno pojeo bananu. No, Borošići nisu došli iz svijeta vina, pa im nije bilo neobično pojesti nešto toliko slatko prije wine tastinga.

Zapravo, fascinantno je koliko su to dvoje ljudi, koji do kraja osamdesetih nisu imali puno veze s vinima, utjecali na hrvatsku vinsku scenu. I Vlado i Slavica Borošić u osamdesetim su godinama radili normalne civilne poslove. Padom komunizma uočili su priliku za privatni biznis, pa su odlučili otvoriti jednu od prvih zagrebačkih vinoteka, i to bitno različitu od sve tadašnje konkurencije.

Naime, Borošići se nisu koncentrirali na velike domaće brandove, kao ni na šampanjce ni bordeauxe, nego na rastući i posve novi segment vinskog biznisa – oni su se posvetili malim slovenskim i hrvatskim privatnim vinarima.  Vinoteka Bornstein, nazvana po Borošićevu djedu poznatom zagrebačkom arhitektu, uskoro je postala katalizator vibrantne scene u nastajanju, za čijim je etiketama vladala golema potražnja, među restoraterima i među ondašnjom zagrebačkom “hipsterskom” publikom. Zagrebački su se prahipsteri regrutirali iz intelektualno-umjetničkog miljea, kojem su pripadali i Borošići.

Bornstein je u ono vrijeme distribuirao najtraženije vinare iz Goriških brda poput Simčiča, Ščureka i Dolfa, pa je organizirao njihova gostovanja po svim mogućim zagrebačkim restoranima. Nadalje, bračni par Borošić bio je osobito aktivan u promoviranju istarskih vina. Kad su otvorili veliku vinoteku u prekrasnom kaptolskom podrumu biskupa Đure Kokše, jednog od najvažnijih zagrebačkih kolekcionara umjetnina, to je mjesto uskoro postalo istarsko veleposlanstvo u Zagrebu, a u afirmaciji malvazija i istarskih maslinovih ulja odigralo je ne bitno manju ulogu od Vinistre. Kod Borošića su se redovito skupljali i vodeći dalmatinski vinari, popit Frane Miloša i Andre Tomića, kao i brojni chefovi, koji su se u Kokšinom podrumu družili s filmskim režiserima, piscima, slikarima i novinarima. Pretkraj devedesetih, vinoteka Borsntein postala je svojevrsni nexus zagrebačkog vinsko-društvenog života. 

U međuvremenu su Borošići, nažalost, bili zanemarili distribuciju vina, pa su vinoteku pretvorili u izložbeni salon za novi biznis, korporacijske i osobne darove. Početkom dvijetisućitih Hrvatskom je vladao snažan potrošački optimizam. Svi koji su to mogli, a mogli su mnogi, od banaka, preko medijskih kuća do države, željeli su trošiti novac na fine stvari, koje prije baš i nisu poznavali. Pa su Borošići tom gladnom aspirantskom tržištu odlučili ponuditi široki portfolio prekrasno dizajniranih božićnih poklon paketa. Mogli ste birati između sasvim jednostavnih drvenih kutija s jednom ili dvije buteljke vina, između malo bogatijih kutija koje su uz vino sadržavale i čokoladu, maslinovo ulje ili sir, pa do zaista raskošnih hampera sa šampanjcima, sauternesima, foie gras i tartufima. Biznis je cvjetao. U najboljim su godinama negdje 2006. i 2007. Borošići su prodavali oko šest do sedam tisuća božićnih paketa po prilično visokim cijenama. Više ih nisu stigli pripremiti. A onda je došla Velika kriza.

Posao s blagdanskim darovima naglo je propao, jer su skoro svi kupci, i privatni i državni, na krizu reagirali drastičnim rezanjem ili ukidanjem budžeta za reprezentaciju. Budući da se uoči krize Bornstein manje više bio pretvorio u monokulturu za darove, Borošići su se našli u golemim problemima. Financijski su problem koincidirali s nizom zdravstvenih nevolja, uključujući i moždane udare. Vinoteka na Pantovčaku, koja je ionako još puno ranije postala nevažna, prestala je s radom. Taj je prostor već dugo ispražnjen. Vinoteka na Kaptolu promijenila je vlasnike. Bračni par Srpek, uvoznici nekih australskih i talijanskih vina, zadržali su, srećom, ime Bornstein.

A gospođa i gospodin Borošić izašli su iz vinskog biznisa. Vlado i Slavica Borošić jako su topli, dobri, zabavni i obrazovani ljudi. Osobno ih vrlo dobro poznajemo; toliko dobro da smo zajedno proveli nekoliko Badnjih večeri u vrlo malim društvima. Borošići karakterno nikad nisu bili spremni za borbeni kapitalizam. Oni nikad nisu bili sebični, ni grubi, ni oštri (čak i kad bi se pokušavali tako ponašati, nisu djelovali uvjerljivo). U njihovom DNA naprosto nema ni najmanjeg traga bulterijerskog instinkta, nužnog da bi se uspjelo i u dobro uređenom kapitalizamu, a kamoli u hrvatskoj verziji kapitalizma.

Stoga je bilo očekivano, koliko i tužno, da su se Vlado i Slavica Borošić ubrojili među prve žrtve Velike krize, te da se od krize nisu uspjeli oporaviti. Njihov je život ustvari dramatična i sjajna podloga za ozbiljan, opsežan građanski roman o suvremenoj Hrvatskoj. Koji nažalost nema tko napisati (budući da Miljenko Jergović baš i ne piše previše o Zagrebu). Borošićima, međutim, nitko ne može oduzeti zaista goleme zasluge za razvoj hrvatskog vinarstva. Nadamo se da im to, uz sve probleme koje imaju, pruža barem minimalnu zadovoljštinu.

FacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmailFacebooktwitterpinterestlinkedintumblrmail