Kako je Kvatrić postao najružniji trg u Zagrebu

Kvaternikov trg je vjerojatno najvidljivija posljedica Bandićeve vladavine u Zagrebu, ali i njen najzorniji prikaz. Taj nekadašnji trg-tržnica koji je bio duša grada i okupljalište mnogih Zagrepčana, od takozvanog postmodernističkog preuređenja 2008, a zapravo prisilnog i loše osmišljenog preseljenja popularnog placa na ugao Martićeve i Šubićeve, izgubila je svaki smisao i postala jedan veliki brisani prostor na koji niti jedan Zagrepčanin nema razloga stupiti nogom.

No za taj je cijeli kvart i njegova prometna rješenja još pogubnija činjenica da, osim što nema razloga, taj Zagrepčanin ni bilo koji drugi stanovnik ili posjetitelj grada, nema ni – pazite molim vas ovo – načina da dođe na Kvatrić.

Stakleno sivi pothodnik koji je zamijenio šarene dućančiće otežao je kretanje trgom i nipošto nije ispunio svrhu. Pothodnik je potpuno prazan i nakon evo petnaest godina propadanja može se s punim pravom konstatirati da bio jedno u potpunosti promašeno rješenje za cijelu Maksimirsku kojoj pothodnici i liftovi zapravo uopće nisu potrebni.

Parkirna garaža je Kvatriću možda bila potrebna onda dok su ljudi još gravitirali prema njemu i vodili djecu u obližnju Škrinjicu po one njihove lijepe drvene igračke ili svoje tinejdžere u dućan iznad McDonald’sa po Fubu, Pepe jeans, Bad Mad i druge tada popularne robne marke koje su tih tranzicijskih godina bile nužne za status na školskim hodnicima.

Osobno se sjećam da sam s jednom simpatijom iz osnovne škole dogovorio izlazak u kino Uraniju na film Opasne misli s Michelle Pfeiffer. Taj spoj mi je samo polovično uspio. Ja sam naime došao, a ona nije! Kasnije mi je objašnjavala da joj roditelji nisu imali gdje parkirati pa su odustali, ali mene više nije bilo briga jer sam već imao novu simpatiju. Bila je to Michelle Pfeiffer u koju sam se zaljubio čim se pojavila na velikom platnu pa mi više uopće nije bilo žao što Kvatrić ne nudi adekvatno rješenje za ostavljanje automobila.

Sada kad ga, eto, napokon nudi u vidu garaže s nekoliko podzemnih razina, ali osim toga nažalost ništa drugo, opet me nije briga… Sudeći po popunjenosti, čini mi se da nipošto nisam usamljen u stavu prema toj garaži.

Uništavanje Kvatrića imalo je i neke druge, dalekosežnije posljedice od propasti platoa koji sada funkcionira isključivo kao tramvajska stanica, okupljalište golubova i Vincekova terasa. Gastronomski je, naime, umrtvilo cijelo to nekoć restoranima i zalogajnicama itekako bogato područje gdje su se desetljećima okupljale obitelji na nedjeljnim ručkovima, organizirale proslave dječjih sakramenata, i onih odraslih, priređivale svadbe ili karmine, a što je, da se malo našalim, prečesto ista stvar. O tome kako su tamo radili restorani za brzi gablec poslovnjaka ili spori gablec umirovljenika, nema više smisla ni razmišljati jer su ta vremena odavno iza Kvaternikova trga i onih koji ga se još sjećaju iz tih njegovih najslavnijih dana.

Dva goluba, jedna od najlegendarnijih starinskih gostiona istočnog Zagreba, da spomenem samo njih, već godinama ne servira onu svoju sjajnu zagorsku juhu niti fantastičan pohani mozak koji sam upravo tamo prvi put kušao i više nikad nigdje ništa slično nisam doživio. Dva goluba su desetljećima bila prestižan gradski restoran sa senzacionalnim vrtom, vjerojatno najboljim u gradu, i nikad nisu podlegli općem trendu mijenjanja imena i kulinarskog usmjerenja u restoranskoj industriji. I sve su te trendove, jasno, uspjeli preživjeti ali obnovu Kvatrića i njene posljedice nažalost nisu. U zagrebačkim ugostiteljskim krugovima počelo se odmah govoriti da je postignut dogovor da Catering Kvatrić tvrtke Euroadria, jedan od najvećih biznisa za pripremu i posluživanje hrane u Zagrebu koji u vlasništvu ima i susjedni, sasvim prosječni restoran Kvatrić, preuzme i modernizira Dva goluba. Do toga međutim nije došlo, a kako stvari s Kvaternikovim trgom za sada stoje – ni neće! Uostalom, zašto i bi? Za koga? Cui bono? Taj trg je u potpunosti izgubio smisao a time, jasno, i ljude bez kojih nema nikakvog biznisa, a kamoli ugostiteljskog.

Američki fast food, banjalučki ćevapi za pet eura i albanska pekarnica u kojoj šećere burek a pod tek tu i tamo pometu, zadovoljavaju nažalost sve potrebe klijentele kojoj je ovaj trg uslijed te svoje modernizacije prepušten.

Na to je, eto, Kvatrić spao! Ali i nekoliko okolnih ulica, u kojima su također slavni restorani poput Plavog 9 ili recimo Mirnih krovova doživjeli sudbinu sličnu onoj Dva goluba. Sreća pa smo djedove karmine već odavno tamo odradili jer nisam siguran kako bi se nosio s ovakvim prizorom kvarta na kojem je praktički odrastao…

Nova gradska vlast najavila je nedavno kako da namjerava obnoviti Kvaternikov trg, navodeći pritom da misle kako je taj trg u arhitektonskom i infrastrukturnom smislu ipak uspješan projekt, ali sada ga, evo, namjeravaju od tranzitorne postaje pretvoriti u poprište događanja. Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika Zagreba, najavio je da će se građani tamo moći odmoriti i dulje zadržati, a sve sukladno, citiram: “njihovim najavama o proširenju pješačkih zona u centru i drugim dijelovima grada…”

Sudeći međutim po tome kako su u tome uspjeli sa Starom Vlaškom ali i ostalim gradskim lokacijama koje su nedavno doživjele tu njihovu obnovu baziranu isključivo na cementnim blokovima, crtanjem po cesti i par razbacanih biljaka koje umjesto da zasade kao ljudi kojima je zbilja stalo do ekologije oni samo donesu u vazama, Kvatrić još dugo, ako uopće (!), neće zaživjeti na način kako to zaslužuje i kako pamtimo da je još relativno donedavno bilo.

——-

Elem, ugao Martićeve i Šubićeve, treba i to spomenuti, na koji se premjestila tržnica, također nije uspio u potpunosti ostvariti svoj gastronomski potencijal. Sama tržnica je, bez ikakve sumnje, na toj lokaciji ostvarila golem uspjeh i danas je jedno od najveselijih, šarenijih, raznovrsnijih i po ponudi najuzbudljivijih, kvalitetnijih i poštenijih mjesta u Zagrebu, koje za razliku od Dolca ne posjećuju samo turisti i gradski šminkeri željni selfija koji će ostvariti veliki broj lajkova, već oni naši sugrađani kojima je zbilja stalo do onoga što im i, nota bene, po kojoj cijeni njihove kumice nude. (Onaj ‘Vrući burek’ na samoj tržnici, uzgred kazano i u zagradi zapisano, također je popriličan spektakl kojemu bi se svakako nekom drugom prilikom trebalo posebno posvetiti…)

Ono međutim što nije toliko pohvalno, to je restoranska ponuda oko tržnice koja se predugo nije odmaknula od zalogajnice Kod Šime i Tomislav grilla, a nijedan spomenuti ugostiteljski objekt, iako i dalje rade, više nije ono po čemu je nekoć bio prepoznatljiv.

Šime je, poznato je, zatvorio zbog povećanja cijene zakupa koju više nije mogao pratiti, a novi vlasnik je jedno vrijeme zadržao isti koncept i jelovnik, da bi onda odlučio internacionalizirati tu lokalnu zalogajnicu, za što zbilja nije bilo potrebe pa u tome, jebatga, nije baš ni uspio.

Kod Šime je godinama od 11 i 30 pa barem do 15 sati bio neprekidno pun. Bez obzira jesu li sjedili unutra ili na lijepoj i prostranoj terasi, vrijedni Šime svojim je vjernim gostima po dobroj cijeni servirao velike porcije graha s kobasicama ili rebrima, fileke, punjene paprike, sarme, teleće pečenje i druge specijalitete. Ta publika se u posljednje vrijeme malo prorijedila.

Slična je situacija i s njegovim prvim susjedom Tomislav grillom. Prije pet ili šest godina Tomislav u Martićevoj ulici preko puta tržnice Kvatrić i odmah pokraj Šime, bio je respektabilna roštiljarna s ljubaznim i profesionalnim osobljem, meso im je bilo odlično, a plata Tomislav za dvije osobe jedna od najboljih i najbogatijih u gradu.

Nažalost, nakon kratke i teške bolesti umro je vlasnik roštiljarnice čije ime ona i dalje nosi, a novi vlasnici, tko god oni bili, nisu uspjeli u potpunosti održati razinu koju je Tomislav svojevremeno uspostavio, između ostaloga i svojim svakodnevnim prisustvom.

Da su međutim oba ta lokala i dalje podjednako dobra kao nekad, i to bi bilo nedovoljno za jednu ovako vibrantnu mikrolokaciju kao što je nova tržnica Kvatrić. Onaj neki kebab koji se tu nalazi u blizini i funkcionira jedino u sitnim noćnim satima kao neka vrsta hranidbene protuteže svim alkoholnim otrovima koji su se tijekom noći konzumirali pa su vas nagnali da upravo ovdje dođete, neću ni spominjati, a nešto drugo tamo ni ne postoji. Daleko je to od one restoranske scene koja je svojevremeno bila niknula uz nekadašnju, nekoliko stotina metara udaljenu tržnicu na Kvaternikovom trgu, a koja će zauvijek zlatnim slovima ostati upisana u gastronomsku povijest grada Zagreba. I, kako mi se nažalost čini, bez obzira na najave nove gradske vlasti, ništa više od toga! Ta vremena se, naime, nikad više ne mogu vratiti, a i za Kvaternikov trg je već prekasno.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.