U Korčulu smo otišli na tunu Wellington koje, međutim, nije bilo. Zato nas je oduševio soparnik sa sušenom tunom

Ovisnički obožavamo Wellington. Pa smo se jako obradovali kad smo na tjednoj karti zagrebačke Korčule vidjeli da pripremaju Wellington od tune.  Nikad nismo probali Wellington od tune, ali tuna je definitivno dobar protein za Wellington.

Za razliku od govedine, tuna se ne mora unaprijed zapeći, nego se sirova može staviti u lisnato tijesto s namazom od gusjih jetara, tartufa, šampinjona ili bilo čega drugog zemljastog i masnog. Ako tuna u tijesto dođe dovoljno hladna, Wellington od tune morao bi iz pećnice ili konvektomata izaći privlačno ružičast.

I tako smo dobar dio jutra filozofirali o našem prvom Wellingtonu od tune. Kojeg, međutim, u Korčuli danas nije bilo. Dosta je neobično da restoran na tjednu ili dnevnu kartu stavi jelo kojeg nema. To se ne radi. Ipak, Korčulin je tjedni meni nudio nekoliko drugih zanimljivih opcija. Naručili smo dva mala jela. Prvo paštetu od bakalara, a zatim soparnik sa sušenom tunom.

Pašteta od bakalara spada među najnotornija prosinačka jela; gotovo da nema restorana koji vam ovih dana neće ponuditi paštetu od bakalara. Samo čekamo da pašteta od bakalara proširi i na pizzerije.

Međutim, Korčulina kuhinja digla je paštetu od bakalara na malo višu razinu: pašteta je servirana u kutijici od finog prhkog tijesta, s pohanom kuglicom bakalara, mariniranim rotkvicama, kaparima, motarom i rukolom. Radi se o veoma dobrom primjeru unapređivanja najkonvencionalnijeg blagdanskog jela na svijetu.

Soparnik sa sušenom tunom nije samo unapređivanje soparnika, nego čista senzacija. Tri manje šnite soparnika bile su hrskave, s fluorescentno zelenom blitvom i raskošno kremastim sirom, bez ekscesnih začina: Korčulin soparnik, srećom, nije zaudarao po sirovom češnjaku kao što je često slučaj u restoranima.

Sušena tuna, narezana tanko kao papir i lagano dotaknuta toplinom tijesta, doslovno se topila u ustima. Uz soparnik Manova chefa Matije Bogdana, Korčulin je soparnik najukusnija verzija ovog tradicionalnog jela koju smo dosad probali.

Trebalo bi ga uvrstiti na stalni meni i ondje ostaviti bar nekoliko godina. Zaista se ne sjećamo kad smo zadnji put za šezdesetak kuna u restoranskom ambijentu pojeli nešto toliko slasno, neodoljivo i autentično. Uz soparnik smo pili Tomčev crni Marany, a uz paštetu Škegrinu Žilavku.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.