A Posto je odlično uređen i ima jako prihvatljive cijene vina. Na hrani još moraju raditi

Zagrebački A Posto, otvoren par dana prije Božića, spada među najinteligentnije koncipirane nove restorane u gradu. Al Posto ujedinjuje bazični talijanski meni, koji se sastoji od šest ili sedam pizza, četiri predjela, par tjestenina, par salata i par glavnih jela, s vrlo dobrom listom aperitiva i koktela, s vinskom kartom koja je po cijenama možda najprijateljskija u Zagrebu te s fenomenalnim, otmjenim toplim ambijentom.

Tu su veliki drveni komunalni stol na lijepom tepihu, ponešto neobičnih knjiga u regalu, puno jastuka, tople tamnosmeđe retro stolice, efektan premda pomalo asketski šank, kao i peć za pizzu koja cijeli ugođaj ipak ne čini rustikalnim. A Posto je pun prirodnog svjetla koje dolazi kroz velike prozore prostora na uglu Draškovićeve i Ulice kneza Mislava.

Riječ je o iznimno ugodnom interijeru koji se feelingom dobro slaže s barom i restoranom također nedavno otvorenog Hiltonova Canopyja. A Posto i Canopy  govore kako nastupa vrijeme nove, modernije generacije zagrebačkih lokala.

Vinska karta je kratka, u nekim segmentima atraktivna u drugim supermarketska, ali su cijene skoro senzacionalne. Sve se toči na čaše, pa tako Bolfanov Sauvignon i Benvenutijevu Malvaziju možete dobiti za 24 kune što je vjerojatno najniža cijena tako dobrih vina bilo gdje u centru Zagreba. Jako fina Matoševićeva crna Grimalda toči se za 34 kune, a Coronicin Gran teran, koji se skoro nigdje ne prodaje na čaše, u A Postu košta 42 kune.

Nadalje, A Posto po istoj cijeni rastače i odlični Korlat Supreme Syrah iz 2012. dok se nama najspektakularnijim činio Weiningerov Riesling Nussberg za 38 kuna po čaši, pa smo jučer prije dolaska glavnih jela popili nekoliko čaša. Kao svaki upmarket talijanski lokal, A Posto drži i dobru vodu, San Pellegrino i Acqua Panna.

Cijene hrane gotovo su podjednako prijateljske. Salate koštaju četrdesetak kuna, što znači da u A Postu možete ručati i popiti čašu odličnog vina za ukupno 70 kuna. Tjestenine koštaju 50 do 60 kuna, a glavna jela 60 do 80 kuna.Cijene pizza se također vrte oko šezdeset kuna, s iznimkom Margherite koja košta 43 kune.

Premda se još nije počeo ozbiljnije baviti promocijom, A Posto nije prazan. Jučer , na drugi dan ove godine, između dvanaest i 13 i 30 ondje je ručalo jedno dvadesetak ljudi. Neki od njih jeli su za komunalnim stolom, što nam je uvijek simpatično.

I sada bi bilo jako dobro kada ne bismo morali nastaviti s velikim ali, jer nam se A Posto zaista sviđa. Ali nažalost moramo.

Za predjelo smo naručili tempuru od artičoka s dimljenim lososom i kremom od kopra. Tempura nije bila tempura, nego su srca artičoka došla na stol obložena u neku mekanu smjesu za pohanje s tek ponešto mejhurića na rubovima. Već smo niz puta molili zagrebačke restorane da odustanu od tempure ako je ne znaju propisno napraviti. A osim Ane Ugarković i japanskih restorana, nitko u Zagrebu ne priprema pravu tempuru.

Pizza A Posto bila je okej, osobito propisno pečeno tijesto, dok se osso bucco pokazao previše kompliciranim za trenutni kapacitet A Postove kuhinje.

Osso bucco je, kako znamo, jelo od šupljih kriški teleće koljenice koja se dugo dinsta u različitim bijelim ili crvenim umacima, dok se u nekim receptima poput onog zabilježenog u Pellparatu, u osso bucco dodaju još suhi vrganji.

Starinske verzije podrazumijevaju gremolatu. U pojedinim modernim receptima meso se unaprijed skida s kosti, pa se servira kraj kosti koja bi morala sadržavati moždinu. Mi smo, čini se, dobili neku inačicu dekonstruiranog osso bucca. Naime, velika je kost bila prekrivena s puno komadića mesa. Sam umak nije bio loš, a meso je bilo mekano.

Međutim, meso je ostavljeno posve neočišćeno, tako da su u tanjuru plivali svi mogući komadi loja, opni i tetiva, koji jesu karakteristični za koljenicu, ali koji se naprosto moraju skinuti ako se teletina poslužuje odvojeno od kosti (i inače koljenicu treba bar donekle očistiti). Ni jedan kuhar ne bi si smio dopustiti da gostu pošalje tanjur prepun komadića loja i vezivnog tkiva. To je stvar elementarne procedure.

Osso bucco pokazuje da A Postova kuhinja mora još puno raditi na recepturama i tehnikama, dok navodna tempura sugerira da bi pojedina jela trebalo preimenovati . 

Prelistajte jelovnik

Nadalje, sa stolova bi valjalo maknuti onaj grozni balsamico iz loših samoposluživanja koji ne pridonosi nikakvom talijanskom štihu, jer je riječ o najjeftinijem masovnom proizvodu inferiorne kvalitete kakav u lokal tipa A Posta naprosto ne spada.

A Postu smo, svim ovim zamjerkama usprkos, dali prolaznu ocjenu jer je meni zaista vrlo dobro koncipiran, jer smo stekli dojam da ljudi koji ondje rade imaju ozbiljne profesionalne namjere i jer mislimo da Zagrebu treba takav tip širokog dostupnog a istodobno decentnog talijanskog bistroa.

A POSTO

Ulica kneza Mislava 1, Zagreb