Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Teško dostupna i ekstremno skupa, velika vina iz povijesnih berbi predmeti su goruće želje. Ona su i investicija, sigurna kao Picasso. Na aukcijama se okreću stotine milijuna dolara. New York je epicentar tog zatvorenog svijeta. Malo je, vrlo malo ljudi koji se mogu natjecati za najvrjednija vina. I milijarder mora biti malo pomaknut da iskešira 42.000 dolara za bocu šampanjca.
Čak i u tom društvu, malo je tko mogao pratiti tempo kupovanja Indonežanina Rudyja Kurniawana. Pojavio se niotkud. Kupovao je ogromne količine. Njegova strast bila su vina iz Burgundije. Zvali su ga “Dr. Conti”, zbog ljubavi prema vinima najprestižnijeg burgundskog proizvođača Domaine de la Romanée-Conti (DRC). Pričalo se da je na vina trošio i milijun dolara mjesečno.
Ovo je priča o njemu, najvećem prevarantu kojega je vinski svijet ikad vidio, jednom upornom burgundskom vinaru koji ga je razotkrio, nizu likova s te ekscentrične kolekcionarske scene i novom preokretu koji je ovih dana donijela jedna tužba protiv Kurniawana podignuta u New Yorku. Krenimo redom.
Crteži ©Jane Rosenberg sa suđenja Kurniawanu (wine-searcher.com)
U jednom intervjuu Timesu Rudy Kurnaiwan je rekao da je vino prvi put okusio kao 28-godišnjak, kad mu je 2000. na stol u jednom restoranu u San Franciscu stigla boca crnog vina iz Napa Valleya. Bio je to famozni Opus One, iz 1995. godine. Kalifornijska vina opčinila su Kurnaiwana, ali ubrzo je otkrio rijetka francuska vina i više mu nije bilo povratka.
Bogati poznanici uveli su ga u ekskluzivna losanđeleska društva ljubitelja vina BurgWhores, Deaf Dumb and Blind i Royal Order of the Purple Palate. Iza tih neobičnih imena krilo se šaroliko društvo vinskih fanatika, od velikih igrača s Wall Streeta do holivudskih producenata. Da bi čovjek pio s takvima, bogatstvo nije dovoljno. Morate imati impresivan vinski podrum i specifične socijalne vještine.
Mladi Kurniawan bio je savršen kandidat. S blagim azijskim crtama lica, crnom kosom zalizanom gelom i štreberskim naočalama, bespoke Hermès odijelima, s Ferrarijem, Bentleyem i kompulzivno velikodušan, izgledao je dovoljno bogat, zelen i nadobudan da nitko ništa ne posumnja. Štoviše, obožavali su ga. Za 60-rođendan mame Mélisse, Rudy Kurniawan je iznajmio najluksuzniji restoran u Santa Monici i cijelu noć posluživao vina iz svoga podruma. U jednom trenutku Jackie Chan je stajao na stolcu s jeroboamom Chateau Petrusa i iz petnih žila vikao: “Rudy, najbolji si!” dok je sala gromoglasno potvrđivala. Mnogi su se slagali s Jackiejem.
Rudy Kurnaiwan počeo se baviti vinima 2004. kad je na jednoj vinskoj večeri u Los Angelesu upoznao direktora aukcijske kuće Acker Merall&Condit Johna Kapona. Za tog se energičnog 36-godišnjaka nije moglo reći može li više raditi ili piti. O i Kurniawan bili su eksplozivan spoj. Njihovo četverodnevno opijanje u njujorškom restoranu Cru u listopadu 2004. postalo je amblem nove, grublje i nametljivije vinske kulture koja je nastajala u Americi.
Kurniawan je na kraju tog maratona izvadio crni American Express i platio 250.000 dolara. Niz boca koji su postrojili na stolu ušao je u legendu: Mouton Rothschild 1945., Jaboulet Hermitage La Chapelle 1961., La Tâche 1971., Romanée-Conti 1964. i Guigal Côte-Rôtie La Mouline. Samo nabrajanje tih etiketa i berbi dovoljno je da u ljubiteljima vina izazove lagani epileptični napad, a bilo je i još.
John Kapon
Kurniawan je te večeri napravio nešto vrlo neobično. Zamolio je konobare Crua da mu kući pošalju prazne boce vina. Idući put zamolio je isto. Od 2004. do 2006. Cru mu je slao kutiju za kutijom praznih boca. U tri godine Kurniawan je postao jedan od najvećih kolekcionara vina u Americi, pričalo se da otkupljuje čitave privatne kolekcije, da ima “fotografsko osjetilno pamćenje” i da o vinu želi znati svaki detalj, čak i kako su se etikete mijenjale kroz godine. Toliko je kupovao da je 2006. sam podigao vrijednost tržišta za nekoliko postotaka.
Onda je odjednom počeo prodavati, opsesivno kao što je i kupovao. Kapon mu je organizirao dvije aukcije. Nazvali su ih dramatično -“THE Cellar” Na prvoj je prodano 1700 boca za rekordan iznos od 10,6 milijuna dolara. Već na idućoj, rekord je srušen sa 24,7 milijuna dolara. Na aukcijama su se u zapanjujućim količinama pojavljivala vina koja se gotovo nikad ne mogu vidjeti. Kaponova aukcijska kuća postala je najjača u prodaji vina na svijetu.
Kurniawan je nakon tih aukcija postao još veća enigma. Jedan od rijetkih ljudi iz vinskog svijeta koji ga je zaista poznavao bio je Paul Wasserman, kolekcionar koji ga je kao početnika uvodio u divotu i složenost burgundskih vina. Wasserman je odrastao u Burgundiji, sin je poznatih trgovaca vinom i cijenjena figura njujorške vinske scene.
Rado je poučavao Kurniawana o kompliciranim četverostrukim hijerarhijama burgunskih vinograda, preklapanju vlasništva, različitim proizvođačima s istim imenima…Specifičnosti te veličanstvene regije mnogima su nesavladive, smatra se da su 70ih i 80ih američke kolekcionare otjerale iz Burgundije u Bordeaux, Robert Parker za Burgundiju ima samo dvije riječi: minsko polje. Status Burgundije prije 15 godina su počele mijenjati male, vrlo upućene i bogate skupine obožavatelja vina i nova generacija vinskih kritičara. Burgundska vina postala su opsesija kolekcionara, najboljim vinima iz starih berbi cijene su skakale i do 15 puta.
Toliko su Amerikanci poludjeli za Burgundijom da im nije bilo dovoljno samo piti vina, neki su kupili vinograde, neki vinarije. Kurniawan je odlučio uložiti u tvrtku vinara Étiennea de Montillea koji je trebao investitora da proširi vinograde. Kurniawan mu, međutim, mjesecima nije dao ni centa, poslao je novac tek kad je vinar zaprijetio da će odustati.
Burgundski vinar Laurent Ponsot razotkrio je Kurniawanovu prevaru
Teško je pronaći ljude manje cinične od vinara. Možda zato što su stalno na zemlji, na milost i nemilost prirodi. Možda zato što se bave nečim iskonskim, religioznim, kroteći loze da bi grožđe pretvoritli u multidimenzionalne, poetične proizvode- Vinari kontroliraju prirodne sile u realnom vremenu, moraju biti spremni na strašne rizike i izvlačiti snagu iz pete. Zato se uvijek čine ozbiljnijima, posvećenijima od drugih. Ekscentrični su. Njihova imena nisu puki brandovi, ona su doslovna.
Ugrozite li ugled vinarova imena, to je kao da ste mu napali člana obitelji, čitavu obitelj. Posebno ako taj vinar pravi kultno svjetsko vino, u regiji s nekoliko stoljeća tradicije, u obitelji koja je kroz generacije razvila biznis od par desetaka milijuna dolara. Kao Laurent Ponsot. Taj neobični nasljednik Domaine Ponsot, vinarije osnovane 1872. proizvodi 12 vrhunskih svjetskih vina. Pola je života proveo kao pilot kaskader, vozač auto utrka i alpinist, ali pravo uzbuđenje upoznao je 2008. kad mu je u njegovim kasnim 50-tim godinama njujorški kolekcionar i odvjetnik Douglas Barzelay, poslao mail s pitanjem koliko dugo Domaine Ponsot proizvodi vino iz vinograda Clos Saint-Denis, jednoga od 33 najbolja u Burgundiji.
Kad je Ponsot odgovorio da je vinograd u funkciji od 1982, odvjetnik ga je obavijestio da kuća Acker u New Yorku najavljuje aukciju više od 50 boca toga vina iz berbi – 1945.do 1971. Ponsot je ostao zgromljen. Kad god bi mu netko spomenuo krivotvorine, uzvraćao je šalom da bi vinari činjenicu da im krivotvore vina trebali smatrati komplimentom:“Pa nitko ne kopira Swatch. Kopira se Breitling i Rolex,” govorio je Ponset. Ovoga puta nije mu bilo smiješno. Imao je “osjećaj da su napadnuti terroir i duh Burgundije,” ispričao je kasnije novinarima Vanity Faira. “Čim sam doznao za aukciju, spremio sam se za put”.
John Kapon znao je organizirati dobru aukciju. Obično ih je održavao u restoranu Cru u New Yorku. Nisu to bile napete prigode s puno telefoniranja i ozbiljnim licima. Kaponove aukcije bile su bakanalije. Hrana je neprekidno stizala na stolove, pilo se kao da se slavi. Kapon je bio kolovođa. Stavio bi nekoliko čaša pred sebe i veselo udarao čekićem dok je sanduk za sandukom skupocjenih vina odlazio kupcima, a vino za stolovima podgrijavalo nova nadmetanja.
Do kraja aukcije, Kapon bi jedva izgovarao francuske riječi ali nikoga nije bilo briga, svi bi napravili sjajan posao. Toga dana, 25. travnja 2008. već je na početku srušen rekord aukcijske cijene šampanjca, sa 42.350 dolara za bocu Dom Perignon Roséa iz podruma iranskog šaha Reze Pahlavija. Na središnjem dijelu aukcije Kapon je planirao prodati 268 boca iz podruma svoga prijatelja Rudyja Kurniawana. Ovaj je dotad, u dvije godine frenetičnog prodavanja vina iz svoje kolekcije, zaradio 35 milijuna dolara. Toga dana u New Yorku prodavao je vina tri prestižna burgundska proizvođača: Domaine Armand Rousseau, Domaine Georges Roumier i 97 boca vina iz Domaine Ponsot.
Aukcija se još nije bila ni zahuktala kad je John Kapon u nevjerici zastao. U prednji red sjedao je osobno Laurent Ponsot. Kapon je već bio razgovarao s njim o spornim bocama, o tome se po New Yorku počelo pričati još kad je aukcija najavljena. Ipak, nije očekivao da će Ponsot osobno doći u Cru. Dok se Kapon pokušavao sabrati, Ponsot je sjedio i čekao.
U aukcijskom katalogu pisalo je da će se prvo prodavati jedna boca vina Ponsot Clos de la Roche iz 1929. iako je obitelj Ponsot to vino počela proizvoditi tek 1934. Drugi lot bilo je 38 boca Clos Saint-Denis, krivotvorine na kojoj je razdoblje proizvodnje promašeno za par desetljeća, ali kad je došao na red Kapon je iznenada objavio da su Ponsotova vina povučena s aukcije. Novinar Wine Spectatora odmah je potrčao za Kurniawanom i tražio izjavu. “Dajemo sve od sebe da to ispravimo, ali to je Burgundija i ponekad…shit happens,” rekao je Kurniawan, ne sluteći što ga tek čeka. Ni Ponsot nije imao pojma da će ga gorčina i bijes koju je tada osjetio još četiri godine tjerati da istražuje, kopa i obiđe cijeli svijet da bi razotkrio čovjeka koji mu je okaljao ime.
Krivotvorena vina stalna su prijetnja na tržištu. Stara vina su najpogodnija za prevarante. Što je berba davnija i cijena viša, manja je šansa da će se pronaći netko tko je kušao original. Osim toga, etikete i boce nekad nisu mogle biti identične kao danas, pa se od krivotvoritelja ne zahtijeva prevelika preciznost. I najveći stručnjaci mogu nasjesti na lažnu bocu.
Dan nakon aukcije Ponsot, Kurniawan, odvjetnik Barzelay i Kapon otišli su na ručak. Ponsot je pitao Kurniawana odakle mu lažne boce, misleći da se ovaj možda želi riješiti krivotvorina koje je njemu netko uvalio. Kad je Kurniawan odgovorio da je kupio i prodao toliko vina da se ne može sjetiti, Ponsot je prvi put pomislio da ih je on osobno krivotvorio. U tom trenutku, nitko od New Yorka do Los Angelesa nije mogao pojmiti takvo što. Barzelay je bio još sumnjičaviji. Kurniawan mu je još ranije zapeo za oko.
Među nekoliko desetaka boca koje je Barzelayev prijatelj kupio na prvoj “THE Cellar” aukciji, čak je šest bilo krivotvoreno. Kupac ih je vratio aukcijskoj kući i dobio natrag 500 tisuća dolara. U jednom trenutku Ponsot i Kapon udaljili su se od stola. Kurniawan je ostao sam s Barzelayem. Pitao ga je sjeća li se Ackerove aukcije 2005. na kojoj je kupio jednu bocu Ponsotova najboljeg vina Clos Saint-Denis iz 1947. Odvjetnik se sjećao.
Kurniawan je na toj aukciji sa 14.220 dolara pobijedio njegova prijatelja Dona Stotta, ali nije mogao vjerovati svojim ušima. Veliki kolekcionar Kurniawan nije imao pojma da nije kupio slavno Ponsotovo vino, nego Christine Ponsot Clos Saint-Denis, vino jedne druge vinarije koje je vlasnik nazvao po svojoj supruzi Christine Ponsot, koja nije imala veze s obitelji Laurenta Ponsota. Kako Kurniawan to nije znao, zaključio je da je jedno od najboljih burgundksih vina koja je odlučio krivotvoriti, proizvodilo još 40tih godina.
Aubert de Villaine
Par mjeseci nakon te epizode, u njujorškom restoranu Per Se priređen ne privatni tasting burgundaca na kojemu je gost bio legendarni direktor Romanée-Contija Aubert de Villaine. Svaki sudionik donio je nekoliko vina iz svoje zbirke. Došao je i Kurniawan. Njegova vina nikome nisu bila sumnjiva, čak ni De Villaineu. Kao i uvijek Kurniawan je na kraju večeri zamolio konobare da mu prazne boce pošalju na kućnu adresu.
Ovoga puta, međutim odvjetnik Barzelay diskretno je upozorio konobare da to ne čine. Kurniawan je navodno danima opsjedao Per Se tražeći boce. U međuvremenu otkriven je još jedan slučaj. Kolekcionar s istočne obale izravno od Kurniawana je kupio vina u vrijednosti nekoliko milijuna dolara. Kad ih je dao na provjeru, otkrilo se da je nekoliko stotina boca krivotvoreno.
Tek nekoliko mjeseci nakon upoznavanja u New Yorku, Kurniawan je Ponsotu dao ime i brojeve telefona osobe koja mu je navodno prodala krivotvorena vina, izvjesnog Indonežanina Pak Hendre. Ispostavilo se da jedan telefonski broj koji je dao ne postoji, a na drugi se nitko nije javljao. Dok je Ponsot ustanovio da Pak uopće nije ime nego znači “gospodin”, Kurniawan je nestao sa scene. Ponsot, koji je već bio duboko u istrazi,nastavio je kopati još strastvenije i otkrio nešto jako važno: da Kurniawan kupuje goleme količine starih burgundskih vina niže klase. Zašto bi tako veliki kolekcionar ulagao silan novac u manje vrijedna vina?
Odgovor se počeo nazirati 2009. Jedan od najvećih američkih kolekcionara vina Bill Koch, te je godine tužio Kurniawana da mu je prodao lažna vina iz svoje kolekcije. Koch je tvrdio da je Kurniawanu pravo ime hen Wang Huang i da je aukcijskoj kući Acker još od 2006. dužan 8,9 milijuna dolara, a njujorškoj banci Emigrants Savings tri milijuna dolara za pozajmice.
Malo nakon Kochove tužbe, Ponsota je nazvao James Wynne, FBI-jev specijalist za krivotvorine umjetnina. Wynne i Ponsot sastali su se u veljači 2010. u hotelu Sofitel na Manhattanu, u apartmanu 2806, istom onom u kojemu je Dominique Strauss-Kahn pokušao silovati sobaricu. Wynne je Ponsota detaljno ispitao o povijesti njegove vinarije i bocama koje je Kurniawan pokušavao prodati.
FBI je otvorio istragu kad je Kurniawana tužio milijarder Bill Koch (lijevo)
Nakon tog razgovora, činilo se da je istraga stala, ali na američkoj vinskoj sceni panika je rasla. Eskalirala je u veljači 2011. kad je losanđeleski odvjetnik Don Cornwell na web stranici Wine Beserkers objavio da će se na aukciji londonske kuće Spectrum prodavati velik broj Kurniawanovih sumnjivih vina. U Spectrumu su tvrdili da vina nisu Kurniawanova, ali su svejedno povukli nekoliko vina Domaine de la Romanée-Conti s aukcije, na zahtjev vinarije.
Losanđeleski trgovac vinima Kyle Smith 6. ožujka je telefonski razgovarao s Kurniawanom i pitao ga brine li se zbog skandala u Londonu. Kurniawan je samouvjereno odgovorio: “Stari, da se brinem sjedio bih na idućem letu kući.” Ipak, nije stigao pobjeći u Indoneziju. Dva dana kasnije FBI mu je s nalogom za pretres pokucao na vrata vile u Arcadiji. Kurniawana su odveli u pritvor. Agent Wynne otkrio je šokantnu pozadinu operacije.
Pola Kurniawanove vile bila je tvornica za “elaboriranu operaciju krivotvorenja”. FBI je pronašao tisuće lažnih etiketa vina među kojima i Romanée-Conti, desetke gumenih pečata s godinama berbi i imenima vinarija, naprave za začepljavanje boca, boce u raznim fazama krivotvorenja…Doznali su da je Kurniawan živio u kaosu; spavao je do kasnog poslijepodneva, bio potpuno neorganiziran, da nije dolazio na sastanke, nije plaćao račune. Rudi Kurniawan bio je dečko iz Jakarte, koji je 2001. tražio politički azil u SAD.
Azil mu nije odobren a propala mu je i žalba, pa je 2003. dobio nalog da napusti Ameriku. Ostao je kao ilegalac. Iako nije imao dozvolu boravka, Kalifornija mu je dvaput izdala dozvolu za prodaju alkohola. Stalno je bio u dugovima. Dizao je kredite pomoću falsificiranih dokumenata kojima je uvjeravao banke da ima zbirku umjetnina u kojoj je 18 vrlo vrijednih, da ima Warhola, Eda Ruschu, Roberta Indianu. Na temelju tih tvrdnji odobravali su mu hipotekarne kredite. Od nekoliko je kolekcionara vina posudio više dva milijuna dolara, FBI je pronašao mailove iz 2007. u kojima ih Kurniawan očajno moli za pomoć, ni godinu dana nakon što je na prodaji vina zaradio više od 35 milijuna dolara. Kurniawanovi prijatelji pitali su se je li od početka varao ili je počeo krivotvoriti vina kad je upao u financijske probleme. I je li netko nesposoban kao on uopće mogao voditi sofisticiranu kriminalnu operaciju.
Američka policija uništava 500 Kurniawanovih krivotvorenih boca vina
Optužnica protiv Kurniawana podignuta je 9. svibnja 2012. na federalnom sudu u New Yorku. Teretila ga je za prevaru. Prazne boce originalnih vina punio je mješavinom jeftinijih vina. Mnoga od njih kupio je od Patriarche, tvrtke s najvećim katalogom starih vina u Burgundiji. Trgovac koji je posredovao, američkim je novinarima rekao da je Kurniawan ispraznio Patriarcheove podrume, kupovao je sve, od osrednjih do najskupljih vina.“Mislim da je on ipak poštovao proizvod”, tvrdio je taj trgovac, “Moglo bi se reći da je bio lopov džentlmen”.
Laurent Ponsot uvjeren je da Kurniawan nije radio sam, već s nekim tko mnogo zna o Burgundiji. “Znam tko je to, ali u ovoj fazi istrage moram šutjeti. Rudy bi sam trebao prokazati svoje informatore i suučesnike” napisao je u komentaru na stranici Wine Diarist. Uvjeren da ga Ponsot sumnjiči, Kurniawanov mentor Paul Wasserman na istom je mjestu objavio odgovor. Tvrdi da ništa nije znao i da se s Kurniawanom posvađao još 2008. FBI-ju je ponudio punu suradnju u istrazi i ispričao se vinskoj sceni za “bilo kakvu ulogu koju je možda nesvjesno odigrao” u tom skandalu.
U još neugodnijoj poziciji našao se aukcionar John Kapon. On je tvrdio da je kuća Ackers žrtva. Priznaje da su se prodajom krivotvorenih vina osramotili ali i da je riječ o“nedužnoj grešci”. Ponsot je, pak, uvjeren da Kapon ne bi povukao krivotvorine s aukcije da on osobno onda nije došao u restoran Cru, gdje se slučaj počeo rasplitati. U najgoroj su se poziciji našli kolekcionari, vlasnici tisuća Kurniawanovih boca. Platili su ih milijune dolara i nekoliko godina se suočavali sa činjenicom da im vinski podrumi ne vrijede ni dio cijene koju su platili. Mnogi su pretrpjeli ozbiljnu financijsku štetu.
Stephen Diggle
Ovoga tjedna protiv Kurnaiwana je u New Yorku podnesena još jedna tužba. Singapurska investicijska kuća tvrdi da su sve 132 boce DRC-a iz berbi 1961. do 1990. koje su 2011. kupili od njega krivotvorene. Traže odštetu od 2,45 milijuna dolara. Tužba je donijela i nove momente u istrazi. Prvi se put kao sudionici u prevari spominju neka poznata imena s vinske scene. Richard Brierley, primjerice, bivši direktor američkog Christie’sa za vina, koji je u vrijeme inkriminiranih prodaja bio direktor aukcijske kuće Vanquish. U tužbi je navedeno i ime Xaviera Nebouta, direktora bordoške vinske tvrtke Cep’Age, zatim Marc Lazar, trgovac vinima i vlasnik velikih skladišta u Missouriju. Tužitelji tvrde da su svi spomenuti bili potpuno svjesni da prodaju krivotvorena vina, što oni poriču.
Tužitelj je Stephen Diggle, Britanac školovan na Oxfordu, vlasnik investicijske kompanije Hrothgar, nazvane po legendarnom danskom kralju i registrirane na Britanskim Djevičanskim Otocima. Diggle, koji živi i radi u Singapuru, suosnivač je hedge fonda Vulpes Investment Management, koji ima široki portfelj udjela, od nekretnina do najveće plantaže avokada na Novom Zelandu.
Diggle tvrdi da se Kurniawan, nakon što ga je Ponsot 2008. uhvatio u pokušaju da proda njegova krivotvorena vina na aukciji, udružio s Brierleyem, Lazarom i Neboutom i Hrothgaru ponudio zbirku Romanée Conti vina. U 132 boce koje su mu prodali bilo je 44 magnuma i jedan jeroboam iz rijetkih berbi, a Kurniawan ih je u New York poslao koristeći ime svoga brata, Dar Saputra. Boce su preko nekoliko kompanija, među kojima je bila i Lazarova, dopremljene u skladište Wine Cellarage u južnom Bronxu, iznajmljenom na ime Saputra. Hrothgar su kontaktirala dva dilera vina, James Ross iz njujorške tvrtke Oakwood Advisors i jedan trgovac iz Washingtona.
Ponuda je išla preko trgovaca Mission Fine Wines sa Staten Islanda, specijaliziranih za ozbiljne kolekcionare s kojima je Hrothgar već radio. Menadžere Hrothgara zainteresirala je kolekcija DRC-a., ali su od vlasnika Missiona Josepha Palmiottia tražili da prvo provjeri porijeklo boca. Trgovci koji su Palmiottiju nudili vina za Hrothgar tvrdili su da dolaze od jednog od najvećih kolekcionara burgundaca na svijetu, Dona Stotta. Hrothgar je svejedno angažirao i vlastitog eksperta, Geoffreya Troya. Prije nego je Troy došao u inspekciju u skladište, trgovci su odasvud uklonili ime Dar Saputra, kako bi stvorili dojam da vina stvarno dolaze od Dona Stotta.
Ekspert za utvrđivanje autentičnosti vina Geoffrey Troy
Istraga tužiteljstva otkrila je da je tri dana prije Troyeve inspekcije Kurniawan nepoznatoj osobi poslao mail u kojemu spominje “usluge Richarda Brierleya za prodaju u Europi i Marca Lazara za prodaju u SAD-u” koji će mu “pomoći oko inspekcije vina”. Troy je u Wine Cellarage došao 28. srpnja 2011. Wine Spectatoru je kasnije ispričao da je pregledavao boce oko tri sata.
Hrothgar u tužbi navodi da je Troy utvrdio da su vina autentična, ali u dokumentima koje je Troy predao kupcu toga nigdje nema, napisao je samo kratke opise boca i njihova stanja. Štoviše, iz izvještaja se čini da ga je Hrothgar unajmio da provjeri stanje, a ne porijeklo boca. Tjedan dana nakon Troyeve inspekcije, tvrtka je platila sva vina. Šest mjeseci kasnije Diggle je počeo sumnjati u svoju transakciju. Doznao je da je sa zajedničke aukcije Spectruma i Vanquisha u Londonu povučeno 20 lotova DRC-a.
Jedna od povučenih boca, magnum Romanée Contija iz 1971. imao je serijski broj #0084, isti kao jedan od magnuma koje je Hrothgar kupio u New Yorku. Tri tjedna nakon aukcije vlasnik Missiona Joseph Palmiotti pismeno je zamolio direktora Domaine Romanée Contija Auberta de Villainea, da ispita uzorke vina koja je Hrothgar kupio. Palmiotti i Diggle otputovali su u Burgundiju s bocama, među kojima je bio u magnum #0084. De Villaine je zaključio da “svaka boca ili magnum pokazuje elemente sumnjive autentičnosti, što je posebno vidljivo na etiketama”. Potvrda De Villaineova mišljenja stigla je u srpnju 2014. kad je američko tužiteljstvo, pokušavajući utvrditi visinu financijske štete izazvane Kurnaiwanovim prevarama, angažiralo poznatu stručnjakinju za utvrđivanje autentičnosti vina Maureen Downey. Ona je utvrdila da su sve Hrothgarove boce krivotvorine.
None of the Rudy K & Hardy Rodenstock wines have been removed from the market. They get returned & resold. https://t.co/bubkBXFjFU
— Maureen Downey (@moevino) May 23, 2016
Policija strahuje da je većina sumnjivih boca prodana na aukcijama u Aziji, gdje se okreće veći novac a kontrola je slabija.Hong Kong je pretekao London i New York i postao najjače tržište za aukcije vina. Negdje u vrijeme kad je Kurniawan uhićen, tamo je na jednoj aukciji prodano vina u vrijednosti 8,2 milijuna dolara. Sanduk s 12 boca Romanée-Contija iz 1988. otišao je za 200 tisuća dolara. I zadnjih godina, kada aukcijske cijene kolekcionarskih vina padaju, Domaine de la Romanée-Conti u Hong Kongu postiže 26 posto više cijene nego na Zapadu. Taj je grad novi eldorado za krivotvoritelje, a burgundska vina i dalje su hit.
Laurent Ponsot, koji se danas u šali predstavlja kao “šef francuske ispostave FBI-jeva odjela za istraživanje lažnih boca”, tvrdi da je 80 posto burgunskih vina iz berbi prije 1980. koja se prodaju na aukcijama krivotvoreno. Ne vidi rješenje. Otkad je razotkrio Kurniawana, pokušava biti na svakom važnijem kušanju svojih vina. I dalje ponekad naiđe na bocu s diskretnom naljepnicom “RK”. Vlasnik inicijala, Rudy Kurniawan, 2014. je osuđen na 10 godina zatvora i mora vratiti 28,4 milijuna odštete prevarenim kolekcionarima. Njegovi se odvjetnici do danas bezuspješno žale na presudu, tvrdeći da je Kurniawan bankrotirao i da nikad neće moći platiti. Američke vlasni lani su uništile više od 500 njegovih krivotvorenih boca, među njima veći broj DRC-a i Petrusa. Pet tisuća boca iz njegova podruma za koje je dokazano da su autentične, država je prodala na aukciji.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
