Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Trešnjevka naprosto žudi za kvalitetnim restoranima. Ne govorim to samo zato što ondje živim; zaista imam osjećaj da ljudi u ovom dijelu grada traže mjesto za dobar ručak. Probali smo više lokala o kojima smo već pisali i nismo bili oduševljeni.
U četvrtak je izbor pao na Fidel Gastro, restoran smješten u vrlo vibrantnom okruženju, među brojnim firmama. To bi, barem na papiru, trebao biti recept za uspjeh i pun restoran. Nažalost, u četvrtak za ručak Fidel Gastro bio je prazan. Nakon ručka shvatili smo i zašto.
Sam jelovnik, sastavljen od svega nekoliko jela, obećavao je da bi ta jela morala biti kvalitetna. Ako su u ponudu stavili tek nekoliko predjela i nekoliko glavnih jela, pretpostavili smo da su ih dobro promislili. Manje je više, uvijek smo tvrdili.
Nažalost, ovdje to nije bilo tako. Pokušali smo naručiti pjenušac s vinske karte, no ništa od navedenog nije bilo dostupno. Osim prosecca. Zato smo odmah prešli na vino, gdje nas je dočekao isti problem. Iako je vinska karta obećavala mnoštvo vina na čaše, uključujući i Korakov crni pinot, na čaše se zapravo nije služilo gotovo ništa osim Korlata. Na kraju smo, mimo vinske karte, uspjeli dobiti Montepulciano na čaše, koji je bio dobar. Na njemu smo se zadržali cijeli ručak, iako bi nam se vjerojatno više isplatilo da smo uzeli butelju.
Za predjelo smo naručili vitello tonnato i tartar biftek. Tartar biftek bio je zapravo jako dobar, premda se čini da je danas to jelo sve teže pogriješiti jer ga nudi gotovo svaki restoran. Valjda su svi već ispekli zanat. Vitello tonnato, suprotno tome, bio je nedorečen. Umak je bio standardan, ali meso bez okusa i karaktera.
Za glavno jelo dobili smo steak s krumpirićima na dasci te hobotnicu s bobom. Steak je bio solidan, krumpirići hrskavi. Hobotnica je, međutim, bila servirana na nekoj pire-pjenici iznimno ružne smeđe-zelene boje, koja jednostavno nije bila apetitlih ni izgledom ni okusom. Trudili smo se izolirati zalogaje mekane hobotnice tako da ne dodirnu podlogu. Zaista šteta hobotnice.
Umjesto deserta uzeli smo platu sireva, koja se na jelovniku nalazi među predjelima. Nikako ne razumijem zašto se nudi tako jednostavno jelo ako niste osigurali da su sirevi vrhunske kvalitete. Ni sam tanjur nije estetski dobro izgledao. Masline, kao dekoracija ili prilog, bile su obične konzumnе masline punjene paprikom.
Generalno nam se čini da Fidel Gastro ima puno više potencijala od onoga što nam je ponuđeno. Pogotovo zato što se nalazi u poduzetnički potentnom okruženju poslovne zgrade, gdje radni ljudi jednostavno žude za mjestom za poslovni ručak. Ako tome dodamo da je sam restoran moderno i kvalitetno uređen te da je u njega očito uloženo puno novca, šteta je što rezultat nije na istoj razini.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
