ŠTO MI SMETA Zelendvor je i dalje odličan, ali očekivala sam da će novi vlasnici biti ambiciozniji

Prije nekoliko tjedana pisala sam o tome kako je biti gost u restoranu kad si sam, što ja često jesam. Jedan od restorana u kojem sam najčešće sama je Zelendvor na Samoborskoj. Razlog je jednostavan: najbliži mi je radnom mjestu. Zapravo je gotovo nevjerojatno da na potezu zapadnog dijela grada (Špansko, Jankomir, Sveta Nedelja, Samobor), gdje se nalazi bezbroj tvrtki, ne postoji restoran između Zelendvora na Jankomiru i Štefa u Otruševcu, pravim nazivom Kod Špilje. Vjerojatno je upravo to razlog zašto je Zelendvor uvijek pun (moram biti poštena i izuzeti Batak na Jankomiru, jer imaju nezgodnu okolnost što se nalaze u shopping centru gdje je WC prilično udaljen od restorana).

Zelendvor me srdačno primi kad god imaju mjesta, a dečki se zaista uvijek potrude smjestiti me uz prozor. Tamo najviše volim sjediti. Jednako volim lica konobara, koje gledam već dva desetljeća. Nisu nužno konobari s fine dining manirima, ali vješti svakako jesu. Brzi su i učinkoviti. Ima ih ko mrava, a još više ima gostiju u restoranu. 

Ako me pitate za gastronomsku razinu Zelendvora, svakako bi mogla biti bolja. Pitanje je, međutim, treba li? Janjetina je standardno kvalitetna, teletina ispod peke dobra, roštilj ne razočarava. Riba, koju najčešće jedem, korektna je i svježa.

Nedavno smo imali mali spor oko vina koje se toči na čaše. Izbor je oduvijek bio uzak, ali smo se na njega navikli. Prije nekoliko mjeseci izbacili su standardnu ponudu uz obrazloženje: novi gazda, nova ponuda. Za nas svakako lošija. 

Nekoliko tjedana pokušavali smo se prilagoditi, ali nismo uspjeli i uporno smo negodovali. Jedan dan dočekali su me s ponosom i rečenicom: “Zbog vaših prigovora vratili smo staru ponudu vina.“ Nemojte misliti da je ta stara ponuda spektakularna, ali hvala im na tome. Zelendvor je prvi primjer restorana koji je uvažio moje kritike. Možda i prvi dokaz da moja kolumna Što mi smeta ima smisla.

Da se vratim na novog gazdu. Prije otprilike godinu dana, na stolovima Zelendvora pojavilo se novo maslinovo ulje s etiketom Ekstra djevičansko maslinovo ulje s Brača, Orvas. To ime povezala sam s Orbicom i obitelji Roglić. Dizajn etikete nije odavao profesionalizam pa sam pretpostavila da Orbico nije ušao u distribuciju maslinovih ulja, nego je riječ o osobnom projektu vlasnika koji svoj hobi plasira u restoran. Moj zaključak je bio da Zelendvor mijenja vlasnika. To se uskoro i potvrdilo. 

Vlasnici restorana mene osobno ne zanimaju. Moj odnos je s konobarima i kuharima, kvalitetom hrane i usluge. Svaki vlasnik koji drži do toga ima moje simpatije. To je sasvim dovoljno.

Novi vlasnici Zelendvora zasad nisu puno griješili jer nisu puno mijenjali. Osim vina na početku, što su kasnije ispravili. Uredili su i mali vrt koji svakodnevno gledam sa svog stola. Ranije je bio prepun vrtnih patuljaka koji su me gledali kao iz horor filma. Sada je zasađena uredna, zelena “wimbledonska“ trava. Veliko poboljšanje.

Zelendvor na ovaj način može funkcionirati još jako dugo. Ali ja bih ipak rado pitala nove vlasnike — zar niste malo ambiciozniji?

Što mi smeta?

Kao redoviti gost  restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u  restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu. 

Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog? 

U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu. 

Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru. 

U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.

“Što mi smeta” je smjer napretka.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.