Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U Las Vegas smo došli nakon 16 sati putovanja iz Venecije. Prvo smo presjedali u Frankfurtu gdje je planirano bilo otprilike sat i pol vremena između letova. Letjeli smo s Discover aviokompanijom, kao budget linijom Lufthanse. Kad smo ušli u avion, koji je stvarno bio budget, bez ikakvih dodataka iz konvencionalnih aviokompanija, javio se pilot. “Tehničari su našli problem. Postoji malo curenje ulja. Ne možemo danas poletjeti s ovim avionom. Dobra vijest je da nam je kompanija poslala novi avion i bit će spreman za dva sata.”
Nikome nije drago kad se mora premještati u novi avion jednom kad se već smjestio. Ali s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, moja zaručnica i ja smo bili sretni da uopće letimo. Meni je zapravo bilo i malo drago da je let odgođen. Sjeli smo u kafić, popili neko preskupo pivo i gledali ples aviona na pisti, što mi je jedna od najdražih stvari na svijetu.
Nakon tri sata smo napokon i krenuli. Mjesta u avionu je malo, ali dobiješ ono što platiš. Nakon sat vremena je došlo prvo jelo: piletina u curry umaku, riža i povrće. Dobili smo i pecivo, maslac, sir, salatu s krastavcima i nekakvu krafnicu za desert.
Iskreno, nije bilo loše kako sam očekivao. Piletina je čak bila i sočna i imala je nekog okusa. Ništa, natrag na spavanje, gledanje filmova, slušanje podcasta, što god smo mogli da ubijemo vrijeme. Negdje dva sata prije slijetanja smo dobili još jedno i zadnje jelo. Tjestenina s dvije vrste umaka: salsa i pesto. Ovo je već bilo na razini očekivanja. Prekuhana tjestenina koja se dobro naparila u posudici i umak bez ikakvog karaktera. Prava budžetna avionska hrana.
U Ameriku smo stigli predvečer, relativno lako prošli famoznu granicu i otišli na taksi do hotela Park MGM. Naravno da je naš taksist znao hrvatski, iako je porijeklom Pakistanac. Cijelu dvadesetak minuta dugu vožnju pričao nam je kako je radio u UN-u i da je krajem 90-ih bio stacioniran u Hrvatskoj i BiH. Taj nevjerojatno simpatičan lik trenutno je u mirovini, bio je profesor povijesti u lokalnoj osnovnoj školi i sad dodatno zarađuje vozeći taksi. Cijena vožnje od dvadesetak minuta, 25 dolara. Naš taksist je inzistirao da mu ne dajemo napojnicu. “Ako su svi ovako pristojni i simpatični u Americi, ovo je stvarno obećana zemlja,” pomislio sam.
Došli smo u Park MGM, noviji projekt megakorporacije MGM koja drži veliki broj hotela u Vegasu. Ipak, čini se da im najveća zarada nije u Vegasu već u internetskom klađenju koje je posljednih godina preplavilo Sjedinjene Države. Park MGM je ogroman, ima valjda stotine soba i nemoguće mnogo prostora za kockanje, ali i konzumiranje hrane. Recepcionarka je bila efikasna ali totalno nezainteresirana za svoj posao. Kad smo ušli u sobu bilo nam je jasno da je totalno oskudna.
Soba jest minimalistički lijepa i ima donekle karaktera zbog duboko zelene boje, ali to je najviši doseg. U njoj nema ni osnovnih hotelskih papuča, čak ni štapića za uši u kupaonici. Televizor je naravno ogroman, jer zašto ne bi bio u Americi, krevet je dosta udoban, a pogled okrenut na T-Mobile Arenu i hotel New York New York.
Nakon kratke pauze smo ipak odlučili malo prošetati Las Vegas Stripom i kupiti potrepštine za sobu. U CVS-u sam čak uspio pronaći vodu od litre za dva dolara. Daleko manje od desetak dolara s kojima su nas strašili neki YouTube kanali. Općenito govoreći, Las Vegas je skup i trenutno u njemu nema puno turista. Potvrdio nam je to i taksist. Razlog nisu toliko cijene koliko politika. 2024. godina bila je skoro rekordna. Zatim se promijenila vlast, Trump se počeo agresivno ponašati prema Kanađanima koji su bili broj jedan turisti u Vegasu i oni su prestali dolaziti. Ima li trenutno manje turista u Las Vegasu, nisam mogao procijeniti u samo jednoj noći pod žestokim jet lagom.
Ljudi ima, ulice nisu puste, a casino, makar onaj u Park MGM-u radi fantastično. Odmah pokraj casina su i restorani. Park MGM ima veliki Eataly, bezbroj drugih restorana s poznatim i manje poznatim chefovima i jedan zanimljivi food truck usred hotela.
Riječ je o The Chef food trucku redatelja i glumca Jona Favreaua i chefa Roy Choya iz slavnog filma. Činio nam se kao najefikasnije rješenje s obzirom da smo skoro zaspali dok smo gledali restorane. Naručili smo, naravno, ikonografski Cubano i pileće taquitose.
U Cubano ide nekoliko vrsta svinjetine, sir, kiseli krastavci, senf i salsa. Cijena 17 dolara. Bez poreza. Taqitosi su bazični, s piletinom, mozzarellom i salsom. Oni koštaju 14 dolara. Kad se sve zbroji, s porezima i napojnicom došli smo na 40 dolara za dva sendviča. Koji nisu bili premali, ali niti nešto preveliki.
Cubano je bio ukusan, iako je najbolje bilo pecivo, slatkasto, ukusno i premazano maslacem. Cijelo iskustvo je bilo prilično osrednje i previše korporacijsko. Stolovi su užasno prljavi, osjećaj je da se nitko ne brine o njima, a brzina ne baš neka za street food. Vidjet ćemo dalje što Las Vegas ima za ponuditi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
