Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Odrasla sam uz oca koji voli restorane. Zahvaljujući njemu iskusila sam puno dobrih restorana. Jedno od njih je bilo i moje prvo fine dining iskustvo u restoranu Mirabelle na vrhu hotela Splendide Royal u Rimu. Prvi puta sam tada doživjela konobare s bijelim rukavicama, slijedove i šampanjac. Bilo je to davno. Ne bih se osvrtala na kvalitetu tog gastronomskog iskustva iz današanje perspektive. Međutim, već 15 godina sa sobom nosim jedan mali fragment tog iskustva, nešto što su mi tada priuštili, a što sam rijetko gdje poslije susrela.
Radi se o nečem vrlo jednostavnom – vodi.
Svakodnevno u restoranima doživljavamo situaciju da nas konobar prekida u razgovoru da pita jesmo li za još bocu vode, ili još gore; uopće ne prilazi da nudi vodu. Voda ne bi smjela biti tema u restoranu. Tema može biti hrana, odabir vina, selekcija deserta – ali voda nikako. Voda mora teći.
Sinoć sam s prijetaljicom bila u Takenoku. Volim to mjesto. Ne osjećam pritisak da moram puno pojesti što mi u ovim godinama sve više znači. Sve teže mi je jesti navečer. Za dobru času vina ili dvije sam uvijek, ali hrana mi teško pada u večernjim satima. Kao i obično, konobari su bili odlični, odmjereni u pristupu, nema forsiranja. Ipak, svakih pola sata stiže pitanje koje prekida razgovor dviju žena koje se nisu dugo vidjele: “Jeste li za još bocu vode?“ Naravno da jesmo. I nema potrebe da nas se zbog toga prekida.
I da se sada vratim na ranije spomenuti Mirabelle. Taman smo se spremali tražiti račun kad je konobar otvorio novu bocu vode. Na moj komentar, ne treba, odlazimo, je samo rekao: „Ne brinite, svaka boca vode koju ne popijete do kraja neće vam biti naplaćena. Mi otvaramo boce bez pitanja jer ne želimo opterećivati goste. A ono što ne popijete, ne naplaćujemo. Samo uživajte“.
Možda nisam mjerodavna jer ne znam koliko je boca vode u nabavi. Ali mene je to tada oduševilo i oduševilo bi me i dan danas jer to nisam doživjela u hrvatskim restoranima. Možda im taj pristup preskup. Ali mene bi time kupili. Zauvijek.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
