Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Ovog vikenda posjetili smo prijatelje u Istri. Iako nam Istra nije strana i već imamo svoja omiljena mjesta, ovoga puta smo se prepustili preporukama domaćina. Nismo pogriješili. Konoba Buščina nas je srdačno ugostila. Odmah po dolasku, uz aperitive, poslužili su nam fini kruh i nekoliko vrsta maslinovog ulja, no nedostajao je tanjur za degustaciju pa smo morali pričekati predjelo da bismo u potpunosti uživali u tom dijelu.
Ostatak iskustva je bio izvrstan. Carpaccio od boškarina je bio jako dobar (uz malu nesigurnost konobara oko vrste sira u jelu), tjestenina sa šparogama i kozicama još bolja, a bifteci savršeno pečeni iako svi smo za stolom tražili različito.
Mladi konobar nas je iznenadio odličnom prezentacijom vina. Izabrali smo Degrassi Petit Verdot, ponajviše što tu sortu ne susrećemo kod hrvatskih vinara. Konobar nam je lijepo i elokventno prezentirao osnovne karakteristike te berbe. Bilo ga je zadovoljstvo slušati.
Upravo zato je šteta što je jedini ozbiljniji propust bio na najjednostavnijem jelu – salati. Lisnata salata je došla potpuno nezačinjena. Taj pristup mi nikada nije bio jasan. Kada sam prije nekog vremena skupila hrabrosti da u jednom zagrebačkom restoranu pitam konobara zašto mi nisu začinili salatu, odgovor je bio da oni ne znaju kako ja volim da bude začinjena. Ne znate ni kako volim da biftek bude pečen ali me zato pitate. Ne tražite od mene da ga sama ispečem.
Gotovo je nemoguće kvalitetno začiniti salatu u onoj maloj zdjelici u kojoj je servirana jer nauljeni listovi ispadaju po stoljnjaku kada ju pokušavam promiješati kako bi ravnomjerno rasporedila začine. Neuredno i nepraktično.
Nezačinjena salata je za mene nedovršeno jelo. Nema izgovora za to.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
Gurmanska hrana
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
