Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U petak poslijepodne, u želji za opuštanjem pred vikend, suprug i ja odlučili smo posjetiti neko ležerno gastro mjesto i uživati u čaši vina. Budući da svakodnevno prolazimo Novom cestom, ovoga puta otišli smo u Dante tapas bar, koji mjerkamo još otkad se otvorio prije gotovo dvije godine. Neobavezni tapas koncept savršeno se uklopio u naše planove za taj petak.
Dočekala nas je nasmijana i izuzetno ljubazna konobarica, koja je ujedno bila i najsvjetlija točka našeg ručka u Danteu. Iako je pjenušac bio poslužen mlak, ostatak njene vinske preporuke bio je dobar. Odabrali smo Rioju, čiju etiketu nažalost nismo zapamtili, ali se pokazala upravo idealnom za naš izbor hrane.
Odlazak na toalet ostavio je pomalo neobičan dojam. Smješten je izvan lokala, u haustoru zgrade, što stvara osjećaj da nakratko istražujete susjedstvo. Sam toalet je izuzetno mali i teško se u njemu okrenuti. S obzirom na skučen prostor restorana, to se može oprostiti.
Kvaliteta određenih jela, nažalost, ne ostavlja prostora za oprost. Nakon solidnog pršuta i nešto slabijeg sira (koji zapravo nije bio nužan uz iberijski pršut), stigao je tartar biftek – topao i gnjecav. Iako se sirovog mesa ne bojimo, ovo jelo nije ulijevalo povjerenje. Ono malo zalogaja na koje smo se odvažili, pokazalo je da je tartar biftek korektno začinjen ali ima izrazito lošu teksturu. Arancini su bili pristojni, ali ne i posebno pamtljivi. Atmosfera i koncept restorana su nam se svidjeli i imaju potencijala. Na kraju, račun od 92 eura nam se učinio previše za dvoje ljudi, tri tapasa i par čaša vina.
Što me smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo me smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta bit će puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što me smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
